SVAKODNEVNO U 7:45 Don Marko Medo: S Isusovim uzašašćem započinje vrijeme Crkve!

ČITANJA:

Dj 1, 1-11;

Ps 47, 2-3.6-9;

Ef 1, 17-23;

Mt 28, 16-20

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

Riječ Božju tumači don Marko Medo:

Draga braćo i sestre, dragi slušatelji Katoličkog radija!

“Isus nije otišao.” Uzašašće nije Kristov odlazak, nego Njegova drugačija prisutnost u svijetu. Krist je već sada Bog s nama zauvijek. Umirujuće su, u ovom smislu, Isusove posljednje riječi donesene iz Matejeva evanđelja: ”Ja sam s vama u sve dane, sve do svršetka svijeta” (Mt 28, 20). Ne postoji dan u kojem bi Bog bio odsutan, ne postoji trenutak ili situacija u kojem bi Krist bio udaljen od nas.

Što znači “drugačija prisutnost” Krista? Apostoli, na dan Uzašašća, upitali su Isusa: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme u Izraelu opet uspostaviti Kraljevstvo?” (Dj 1, 6). U pozadini ovog pitanja nalazi se nada što je Isus intervenirao odmah kako bi okrenuo povijesne prilike Izraela s gestom svoje Božanske moći. Isus odgovara: “Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti”. (Dj 1, 7). Mnogo puta, u povijesnom hodu, neke su religije olako predviđale kraj svijeta i također našeg vremena, u više su navrata unaprijed određivale svršetak. Isus opovrgava svaki pokušaj predviđanja i jednostavno objašnjava drskost znatiželje koja želi znati ono što je pridržano Božjoj odluci. Zato Isus nadodaje: “Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu gdje je bio razapet, u Samariji koju su držali zemljom heretika i sve do kraja svijeta svi narodi, uključujući i pogane. (Dj 1, 8).

Ovdje želi prispjeti Isus, ovdje nas želi vidjeti! Apostoli se ne trebaju opterećivati. Ono što je svojstveno Bogu i njegovim odlukama; trebaju biti svjesni da s Isusovim uzašašćem započinje njihovo poslanje, misija. S Isusovim uzašašćem započinje vrijeme Crkve. Od dana uzašašća Isus djeluje preko nas, uvlačeći nas u svoje djelo spasenja. Važno je biti svjestan ovog čudesnog poziva Crkve, dakle svatko od nas bi se trebao osjetiti Kristovim apostolom, poslan u svijet njegovom voljom i njegovim povjerenjem. Nekoliko se poziva odnosi na obvezu Crkve u današnjim čitanjima koja smo slušali.

Čim je Isus nestao iz pogleda apostola, dvoje ljudi obučeni u bijelo prikazuju se i govore: “Galilejci, što stojite i gledate u nebo?” (Dj 1, 11). Kao da žele reći: “Probudite se, sada se tiče vas! Isus je s vama da bi podupirao svaku vašu odgovornost i hodio uz vas u svim vašim pothvatima”. Možda su apostoli imali u ušima još izgovorene riječi Učitelja koje je izgovorio nekoliko trenutaka prije: “Dana mi je svaka vlast na nebu i na zemlji!” (Mt 28, 18). Ali ne za rješavanje problema s čarobnim štapićem. Vlast se sastoji u želji spašavanja svijeta u kojoj sudjeluju svi zajedno, siromašni ljudi Galileje i siromašni ljudi svih vremena. Zbog toga Isus kaže:”Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28, 19).

Vraća se tema dužnosti, obveze Crkve: Bog se obvezuje proći, prolaziti, kroz neprolazan put naše slobodne suradnje. Koji misterij. Koje preobilje dobrote! Dakle, u iščekivanju Kristova povratka, dok Crkva radi i pati da bi svijet snagom Duha Svetoga uzrastao do punine, treba se pitati kako živjeti odnos između Neba koje će doći i trenutnog, sadašnjeg života. Pojam nebo ne treba odvratiti od obveze rada na zemlji. Kršćanin ne pripada svijetu snagom dara Božjega, ali nastavlja biti u svijetu. Biti u svijetu znači nositi sav teret povijesti, osjećati sa svom odgovornošću probleme ljudi i obvezu konkretne solidarnosti.

Crkva, sa svim svojim ograničenjima, uvijek je bila prisutna na svima prvima crtama patnje i izložena svugdje s odgovornošću svoje ljubavi. Može li učiniti više? Ali postoji i ima nešto više. Nebo nije mjesto: ono je stanje duha. Raj je doista Bog: prema tome bit ćemo u raju kad stvorenja postignu potpuno zajedništvo s Bogom. Gdje god, kamo god se približavamo Bogu, približavamo se raju i raj je već u dijelu kojem pripadamo.

Ovakva kršćanska istina je lijepa i donosi duboku radost. Ako je Bog beskrajna ljubav, kako mi čvrsto vjerujemo, svako istinsko iskustvo ljubavi također je iskustvo Boga i dakle raja. Sveta Tereza iz Lisieux jednog je dana napisala: “Ja želim ići u nebo, čineći dobro na zemlji”. S ovim riječima izriče se da su zemlja i nebo ujedinjeni u otajstvu ljubavi i da ljubav stvara kontinuitet između zemaljskog i nebeskog života. Nije li razlog donijeti čvrstu odluku opredjeljenja za Kristovu ljubav. To je odluka koja nas približava raju. Amen.

Generalni vikar Vojnog ordinarijata u RH don Marko Medo.