SVAKODNEVNO U 7:45 Don Marko Medo: Molitva je unutarnja pokretačka sila za posvećenje Crkve i svakog pojedinca
Foto_ Pexels
Foto_ Pexels
ČITANJA:
Dj 1, 12-14;
Ps 27, 1.4.7-8a;
1Pt 4, 13-16;
Iv 17, 1-11a
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«
Riječ Božju tumači don Marko Medo:
Draga braćo i sestre, dragi slušatelji Katoličkog radija!
“Oče, daj da upoznaju tebe, jedinog istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.”
U jednom časopisu američkog židovstva nedavno je bila objavljena lijepa i izvanredna, poučna priča. Kaže ovako: „Jedan je židovski rob spasio život faraonu, kojega je zamalo ugrizla zmija otrovnica. Faraon, pun zahvalnosti, dopusti robu da izreče jednu želju uvjeravajući ga da će biti uslišan: faraonova riječ! Rob je, naime, umjesto da je zatražio slobodu za sebe i za svoje roditelje, izrazio molbu koja se, na prvi pogled, učinila jako čudnom samome faraonu: naime, zatražio je da svi mladi Židovi svakoga dana imaju dva slobodna sata za molitvu, razmišljanje i učenje. I sami Židovi su se čudili ovom neobičnom zahtjevu i pitali se o njegovom razlogu. Rob je dao ovaj sjajan odgovor: ‘Molitva je potrebnija od kruha! Narod koji uzdiže svoje misli Gospodinu neće nikada biti narod robova, jer se može zarobiti tijelo, ali ne i duša.’ Malo njih je to razumjelo, ali je rob bio doista u pravu.“
Slušajući Isusovu velikosvećeničku molitvu, u Ivanovom evanđelju, prvo što nam dolazi na pamet jest važnost molitve – Isus sam moli. Isusova molitva ujedinjuje učenike u zajednicu te postaje unutarnja pokretačka sila za posvećenje Crkve i svakog pojedinca i u molitvi je moguće susresti jedinog istinskog Boga – Isusa Krista. Potrebna nam je tišina, potreban nam je unutrašnji život, potrebna nam je molitva.
Georges Bernanos, pogođen opisivanjem, izvana naduta a u duši prazna društva, osjetio se potaknut i uskliknuo je: „Moderno društvo je, u odnosu na svoju nutrinu, obilježeno pravom i vlastitom zavjerom.“ Nažalost, to je istina! Immanuel Kant je, u svoje vrijeme, primijetio: „Vrlo je opasna spoznaja bez razmatranja.“ Danas je, naprotiv, u modi mahnita/frenetična spoznaja, bez obrade i produbljivanja kojega može ponuditi samo misaona/refleksivna tišina; upravo zbog ovoga mnogi su zbunjeni i smeteni/neprilagođeni, bez cilja i bez smisla, iako puno znaju, u nemirnom i ispraznom životu. Martin Heidegger je, sa zabrinutošću i sa zaprepaštenjem, pozvao na uzbunu: „Nijedno razdoblje nije manje saznalo o čovjeku nego naše.“ Zbog toga je potreban žuran povratak tišini: kako bismo izišli iz površnosti, da bismo ponovno pronašli sami sebe, da bismo okusili/uživali u Božjoj prisutnosti u koju smo uronjeni i koja nas podržava i prosvjetljuje.
Na puno mjesta u Evanđeljima nalazimo kako se Isus povlači na samotno mjesto i moli. Ovo je bilo Isusovo konstantno ponašanje: ako je Njemu, Sinu Božjemu bila potrebna tišina, koliko često mi moramo pobjeći od zaglušne buke da bismo ponovno ušli u unutarnjeg čovjeka! Gandhi je, iako nije bio kršćanin, sve ovo dobro razumio te je časno izjavio: „Molitva mi je spasila život. Bez nje bih bio odavno poludio.“ Kontemplacija rađa akciju. Tišina nije svrha samoj sebi: tišina je zajedništvo s Bogom, dakle, obogaćenje uz pomoć kojega možemo bolje živjeti, više ljubiti, predanije služiti. U suprotnom, bio bi to bijeg i osorno skrivanje.
Isus je na Posljednjoj večeri, moleći, odredio dinamiku molitve: „Oče pravedni, njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.“ (Iv 17, 26) Ako se molitva ne razvija, ne rascvjeta u ljubavi, nešto nije u redu: s molitvom, očigledno! On nam jasno govori kako ne moramo od Boga očekivati ono što je Bog dao/udijelio našoj odgovornosti: ako nedostaje (do)prinos našega dijeljenja i naše velikodušnosti, Bog nema više ‘mjesta’ za očitovanje svoje moći Ljubavi. Bog se želi proslaviti preko našeg života i našeg djelovanja.
Primijenimo ovaj Isusov poziv na današnju situaciju. Danas je svijet podijeljen na bogate i siromašne: a mi živimo u bogatstvu, u obilju. Danas je svijet podijeljen na site i gladne: a mi živimo u izobilju. Svijetu ne nedostaje dovoljno sredstava kako bi svima garantirao, jamčio dostojanstven život: pa ipak ne uspijevamo raspodijeliti dobra koja će svima doteći, jer egoizam zaustavlja pravdu i sprječava raspodjelu onoga što nam Bog tako u izobilju daruje.
Rješenje? Očito nije u iščekivanju neke izvanredne Božje intervencije, već u promjeni našega srca, kako bi napustilo egoizam i dopustilo da Božji darovi mogu uistinu doteći svima. Majka Terezija iz Kalkute je primjer osobe koja je molila i preko same nje ljudi su mogli upoznati Isusa Krista. Kad su je jednog dana pitali:”Majko, zašto je vaše lice uvijek nasmijano? Odgovorila je potiho: Jer moje ruke brišu tolike suze!”.
Evo, dakle, molitve koju bi trebali moliti svakoga dana: Gospodine, ne tražimo od tebe da ponovno očituješ, već te ožalošćena srca molimo da nam daš milost da osjetimo stid što smo unosili duh razdora, površnosti i egoizma, te oslobodi svu moguću ljubav koju nam daruješ u svakoj Euharistiji da svijet upozna tebe, jedinog istinskog Boga, i koga si poslao Isusa Krista. Amen.