SVAKODNEVNO U 7:30 Znamo li ispravno postaviti prioritete?

ČITANJA:

vl: 1Iv 4,7-16;

Ps 34,2-11;

Lk 10,38-42

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.«

Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači don Hrvoje Poljak:

Dragi slušatelji HKR-a, današnje Evanđelje posebno otvara jednu problematiku u našem vjerničkom životu, a to je naš odnos prema molitvi, prema sakramentima, s jedne strane, i naš odnos prema aktivnostima s druge strane – prema onim aktivnostima koje su usmjerene na Boga, ali i prema aktivnostima općenito u našem životu.

Današnja nam Božja riječ govori o ispravnom postavljanju prioriteta, jer mi ispravnim redoslijedom prioriteta u svome svakodnevnom životu zapravo kreiramo vlastitu sudbinu.

Crkva danas slavi svetu Martu, sestru Lazarovu i sestru Marije Magdalene. Evanđelje, koje nam se po Crkvi daje, govori o događaju kada su dvije sestre, Marta i Marija, u svojoj kući ugostile Isusa.

S jedne strane, imamo Martu koja se u svojoj gostoljubivosti prema Isusu sva razdala, htjela ga je poslužiti, ugostiti, darujući svoj trud i vrijeme, u ime Božje i za samoga Boga. I to je za svaku pohvalu. A, s druge strane, imamo Mariju koja se posvetila poniznom slušanju svake Njegove riječi, koja je svoje srce i razum potpuno usmjerila na Isusa da čuje što će On reći, što će reći njezinoj duši, njezinom životu. Marta, dok se trudi i radi u tim svetim aktivnostima da ugosti Gospodina, ne samo da ne smatra ispravnim i kreposnim takvo Marijino ponašanje, nego ona smatra da Marija, dok je klečala pored Isusovih nogu kako bi slušala Njegovu riječ, zapravo ne radi ništa za Boga, jer se ne bavi tim vanjskim aktivnostima da ugosti Gospodina. Marta se još buni, kritizira i gunđa. I samom Isusu kaže primjedbu: „Gospodine, zar ne mariš što me moja sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj dakle da mi pomogne!“ Isus joj odgovara: „Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti.“

Isus upozorava Martu da je ponizno slušanje Božje riječi zapravo nenadomjestivo u ljudskome životu. Čak kad bismo posluživali i samoga Boga, kao što je danas slučaj s Marijom i Martom, to ne može zamijeniti slušanje Božje riječi. Današnjim jezikom rečeno: ni milostinja, ni čišćenje crkve, ni gradnja crkvenih zgrada, dvorana; ili prijateljevanje sa svećenicima, biskupima, (a da ne spominjemo lažni humanizam bez Boga), ne može zamijeniti ono što je potrebno u našem osobnom duhovnom životu. Ništa od toga ne može zamijeniti: Svetu Misu u mome životu, Svetu ispovijed u mome životu, sakramentalnu ženidbu u mome životu, molitvu krunice u mome životu, moj osobni post, čitanje Svetoga Pisma. Drugim riječima: ni najsvetija aktivnost, usmjerena prema Bogu, ne može zamijeniti odnos moje duše, moga srca, moga razuma, moje nutrine prema mome Bogu, odnosno, ne može zamijeniti moj osobni duhovni život.

Radi se o vječitom izazovu postizanja ravnoteže između molitve, sakramentalnog života i svega onoga što uključuje druge aktivnosti vezane za Crkvu u nakani da ih činim za Boga.

Vidimo da je osobni molitveni život, kako nam danas kaže Isus, i Martin i Marijin prioritet, i kako bi to trebalo biti na prvome mjestu. Koliko više bi to trebalo biti na prvome mjestu u životu jednog svećenika, časne sestre. Znamo da je molitva bila sastavnica i temelj života svetoga Josipa i Blažene Djevice Marije, i da su oni svoj doprinos spasenju svijeta prije svega davali kroz svoju molitvu, skrovitu, jednostavnu i poniznu, i kroz žrtvu. Zapravo, molitva je nenadomjestiva u svakom vjerničkom životu.

Mogli bismo reći, kako nam kaže u prvoj poslanici Korinćanima: apostolat bez molitve „samo je mjed što ječi i cimbal što zveči“ (usp. 1 Kor 13,1). To je tako upravo iz razloga što je cilj svih naših napora u apostolatu i evangelizaciji obraćenje ljudi, obraćenje svijeta. A ono se događa samo po milosti. A milost je odgovor Božje dobrote na moje molitve, na tvoje molitve, na naše molitve i žrtve. Stoga vanjsko zalaganje uvijek treba prožimati i pratiti molitva.

Svakako, nije problem u svijetu taj što mi previše molimo, kamo sreće da je tako, već je problem što molimo premalo ili gotovo nikako. Jedino po molitvi mi možemo postati bolji ljudi. Jedino po molitvi – po odnosu s Bogom – možemo postati sposobni više voljeti. A to znači više i dublje se darivati za druge, služiti drugima. Molitva, koja toliko nedostaje današnjem svijetu, donosi blagoslov, a blagoslov Božji ne može se nadomjestiti radom niti ikakvim ljudskim zalaganjem.

Stoga zaključimo: molitvi i sakramentalnom životu pripada prvo mjesto u našem životu.

Stoga, dragi brate i sestro, brineš se, previše se brineš i uznemiruješ za mnogo, a samo je jedno potrebno. Previše se brinemo za ovozemaljsko, a samo nam je jedno potrebno: otvoreno, raspoloživo srce, spremno u svakome trenutku primiti našega Gospodina.