SVAKODNEVNO U 7:30 Znak Jonin

Čitanja:

Jon 3,1-10;

Ps 51,3-4.12-13.18-19;

Lk 11,29-32

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: »Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju.«

»Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovog naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona! Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači o. Livio Marijan:

”Naraštaju se ovom neće dati znak doli znak Jone proroka”. Neće nam se nikakav drugi znak dati doli onoga što je činio Jona prorok. Stanovnici grada Ninive bili su grešni i prijetila im je zbog toga propast. Baš kao što je i svaki naš grad i kraj, i sva naša civilizacija koja pomalo srlja u propadanje. Jona je poslan od Boga da ih upozori i on hoda okolo te poziva na pokajanje i obraćenje, govori im jasno i glasno u kojem su stanju i što će im se dogoditi. Baš kao što se i nama propovijeda i govori svake nedjelje, svakog dana, i po bogoslužju Crkve i propovijedanju, i po mnogim duhovnim i vjerskim emisijama na radiju i televiziji, preko bezbrojnih mrežnih stranica i aplikacija. Svi koji redovito idu u crkvu, mole časoslov, čitaju Sveto Pismo – čuju taj poziv na obraćenje. I Ninivljani su poslušali, od kralja do posljednjega stanovnika, dali se na post, pokoru i molitvu da im se Bog smiluje. I Bog odvrati svoj gnjev i poštedje ih.

Isusovo pozivanje na zgodu s prorokom Jonom u Starom zavjetu nije tek pobožna priča, koliko vrlo ozbiljno upozorenje. Isus nas upozorava da ne tražimo ”znakove” i da ”ne iskušavamo Gospodina, Boga svoga” kako je i sam odgovorio napasniku u pustinji. Međutim, unatoč tomu, uvijek je bilo i danas ima kršćana koji kao da to nisu voljni čuti i prihvatiti, već uvijek iznova traže spektakularne znakove, izvanredna čudesa i dokaze, bilo u nekim društvenim ili prirodnim kataklizmama ili promjenama, bilo u svom osobnom životu ili u životu zajednice vjernika, na nekim duhovnim skupovima ili kod određenih ljudi, propovjednika ili ”Božjih poslanika”. Pitamo se s pravom zar im ništa ne znači što je Isus upozorio da im se neće drugi znak doli znak Jone proroka? Zar im nije dovoljno što čuju i znaju riječ Božju, što im sam Bog dolazi u sakramentima svete ispovijedi i pričesti na najintimniji način, toliko blizak da se i duhovno i materijalno s njima sjedinjuje? Zar nije najveći znak i čudo da u svakoj crkvi u svetohraništu, u Svetom Kruhu prebiva sâm Bog i da možemo uvijek biti u njegovoj prisutnosti? Zar nam nije dovoljno što u svako doba na svojim telefonima ili računalima možemo čitati Riječ Božju u svemu njezinom bogatstvu? Zar nam nije dovoljno što imamo Evanđelje, Časoslov, Katekizam? Kakav smo mi to onda naraštaj kojima to sve skupa malo znači te tražimo znakove i čudesa? Ako ne možemo postati bolji kršćani, sretniji, smisleniji i zdraviji ljudi primanjem svetih sakramenata i slušanjem Božje riječi, onda čime to možemo postići? Zar se Bog sakrio negdje drugdje? Zar nije bio ozbiljan kad je rekao da ga tražimo u svom srcu, da jedemo njegovo Tijelo i pijemo njegovu Krv, da je među dvojicom ili trojicom okupljenima u njegovo ime, da je s nama u sve dane do svršetka svijeta? Što li mi više od toga treba?

Znak nam je već dan. Krist nas u ispovijedi liječi, u pričesti krijepi i sebi pritjelovljuje, u bližnjima nas svakodnevno pohađa, u molitvi nas miluje i izgrađuje, u svojoj riječi poučava. U znakovima križa, svetih slika i kipova, u zvuku zvona nas neprekidno podsjeća na svoju prisutnost. Zar smo postali kao oni koji oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju, nos imaju, a ne mirišu…? (psalam 134.).