SVAKODNEVNO U 7:30 Zavist nagrđuje srce i vrijeđa Boga

ČITANJA:

Dj 13,44-52;

Ps 98,1-4;

Iv 14,7-14

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači don Hrvoje Poljak:

Dragi slušatelji HKR-a, što nagrđuje čovjeka, što nas nagrđuje u Crkvi i u društvu? Danas ćemo govoriti o jednom grijehu koji se zove zavist.

Ono što je zbunjujuće, a prisutno je danas u Crkvi među svećenicima, među Bogu posvećenim osobama, vjernicima – to je zavist. Ona uvijek nagrđuje naše srce, poružnjuje našu nutarnju ljepotu i jako vrijeđa Boga. I zato nas Bog poziva da se toga pazimo, i da imamo na umu da je rajsko stanje ono stanje u kojem se ja radujem dobru drugoga kao svome vlastitom dobru. To je jako važno za one koji Boga ljube i koji žele biti jedno srce i jedna misao (Usp. Dj 4,32).

Slušamo ovih dana u Djelima apostolskim kako se mala kršćanska zajednica polako širila, napredovala u vjeri prema Gospodinu. S druge strane, vidimo jedan grijeh koji prati one koji ne mogu podnijeti da drugi napreduju u dobru. Slušamo danas kako su Židovi: „puni zavisti, psovali i suprotstavljali se onomu što je Pavao govorio.“

Znamo da je zavist izvirala iz srca farizeja, saduceja, pismoznanca, dok je Isus poučavao narod, liječio svaku bolest i opraštao grijehe.

Što se dogodilo na početku? Kaže: Đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju. Smrt je ušla u svijet po zavisti, a kasnije zbog toga i sve naše nevolje.

Prvo bratoubojstvo dogodilo se iz zavisti: Kajin ubija svoga brata Abela.

Što je zavist? Zavist je žalost zbog tuđeg dobra tjelesnog ili duhovnog. Znamo kako se ljudi nekad i mogu žalostiti nad tuđom žalosti, ali se teško raduju tuđoj radosti i uspjehu.

Iz čega zavist izvire? Zavist izvire iz oholosti, jer čovjek hoće biti u svemu „naj“, pa kad netko drugi u nečemu ima više, a to je neminovno, onda mu zavidi. Onda mu želi zlo. Zavist izvire iz oholosti.

Na čemu ljudi mogu zavidjeti: Na dobru drugoga čovjeka, na dobroti, na ljubavi.

Ima jedan slučaj u životu sv. Katarine Sijenske. Kad se Katarina brinula za jednu ženu, ta žena joj je zavidjela što joj Katarina iskazuje toliko ljubavi, prala ju je, čistila je, jer je ova bila bolesna. Ljudi, znači, zavide na ljubavi, na svetosti, na kreposti, na ljepoti, na kući, na uspjehu, na svemu.

Dakle, na svemu se zavidi. Može se zavidjeti na djeci, na mužu, na ženi, na braku.

Kad je u pitanju duhovna zavist (između svećenika, časnih sestara), kad se zavidi na duhovnom dobru koje daje Bog, to se zove đavolska zavist. To je najteži oblik zavisti: Invidia diabolica.

Karakteristika zavisti je da je ona uvijek umotana, nitko neće reći: „Ja sam ti zavidan“, nego će zavist isplivati kroz kritiku, kroz pokvarenost, kroz zlo oko. Udžbenik o tome kaže, plodovi zavisti su: podcjenjivanje, ogovaranje, klevetanje. Neće ti nitko reći „Zavidan sam“, nego će te klevetati ili će lagati, neko zlo će izlaziti…

Zato Katekizam Katoličke Crkve s pravom kaže: „Od zavisti nastaju mržnja, ogovaranje, kleveta, zluradost s nesreće bližnjega i nelagoda zbog njegova blagostanja.“

Zavidnik ipak najviše škodi samome sebi, izjeda ga i ogorčuje njegov vlastiti jar i pakost, postaje sam žrtva pakosti. Uništava svoju dušu i ubija.

Zavist za razliku od drugih grijeha, jedini ne nosi nikakav užitak. Zavist je jedini grijeh koji nosi žalost zbog tuđeg dobra, unutarnju muku, pakost i jar.

Što trebamo činiti? Trebamo mrziti zavist iz dna duše: kad je prepoznamo u sebi, trebamo je se odreći. Jer zavist nikako ne može proći u Nebo. Trebamo iščupati to zlo iz sebe.

Kršten čovjek uvijek se bori protiv zavisti i nemilosrdno je čupa i odriče se toga kao najvećega zla.

Budimo ponizni, dobrohotni, velikodušni i zahvalni. Poniznost je lijek protiv zavisti. Dobrohotnost i radost radi dobra drugoga čovjeka. Kaže sveti Ivan Zlatousti: „Raduj se napretku svoga brata i Bog će se u tebi proslaviti.“