SVAKODNEVNO U 7:30 Zajednica na putu prema Bogu

ČITANJA:

od dana: 1Kor 11,17-26.33;

Ps 40,7-10.17;

Lk 7,1-10

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pošto Isus dovrši sve svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.«

Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego — reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ — i ode, drugomu: ‘Dođi!’ — i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to!’ — i učini.«

Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.« Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak:

Započet ću prvo ovotjedno razmatranje jednim pitanjem: Mogu li nam ljudi s kojima ne dijelimo ista vjerska uvjerenja biti uzori vrijedni nasljedovanja? Suvremeni svijet u kojem živimo omogućuje nam, više nego ikad prije, susretati se s ljudima kojima istina više nije jednoznačan pojam. Suvremeni kontekst naše domovine omogućava nam susretati se s ljudima koji, u potrazi za boljim životnim uvjetima ili boljim uvjetima rada, dolaze u naše krajeve pa onda radimo s njima, susrećemo ih na našim ulicama, trgovima, zajedno obavljamo kupovinu i slično. Dijelimo isti životni prostor s duhovno vrlo različitim ljudima podjednako unutar vlastite kulture, kao što se susrećemo s različitostima ljudi koji dolaze u našu domovinu. Marljivost doseljenika ponekad prelazi granicu naše marljivosti. Osmjeh na licima stranaca, koji često žive u neljudskim, uvjetima trebao bi nas dovesti u pitanje. Koliko samo mi kukamo, a osobe koje su tisućama kilometara udaljene od domova, s najmilijima povezani tek pomoću društvenih mreža, ne skidaju osmjeh sa svojih lica – a često ih se vidi nerazdvojne kako u većim skupinama provode slobodno vrijeme. Dijeli nas tek barijera jezika, koja će s vremenom nestati kada u naše škole, nadamo se dovoljno pripremljene za taj trenutak, uđu njihova djeca.

Jesmo li spremni biti otvoreni drugom i različitom u suvremenom kontekstu naše domovine? Jesmo li kao kršćani, jesmo li kao Crkva spremni otvoriti se zahtjevima kulturne i religijske različitosti osoba s kojima dijelimo naše dane? Isus u današnjem evanđeoskom ulomku liječi slugu jednog pogana, rimskog satnika koji pred njega ne dolazi s konkretnom molbom, već poštujući vjerske razlike, to jest činjenicu da Židovi ne ulaze u kuće pogana, pred Isusa šalje židovske starješine. Starješine pred Gospodinom svjedoče o satnikovoj dobroti: on voli njihov narod, a kao potvrdu te ljubavi ističu kako im je izgradio novu sinagogu. Bez obzira na religijske norme, Isus s glasnicima kreće prema satnikovoj kući te ga na putu dostiže glas satnikovih prijatelja koji iznova svjedoče o satnikovom bogatom unutarnjem ili duhovnom životu. Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego — reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ — i ode, drugomu: ‘Dođi!’ — i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to!’ — i učini.

Poganin za Isus postaje osoba vrijedna divljenja: Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere. Zašto je satnik i nama danas vrijedan primjer? Što je to u tom satniku što kod kršćana danas treba dovesti do divljenja i konkretnog životnog nasljedovanja? Satnik je, u konkretnoj životnoj potrebi, lišen svakog dogmatizma. Poštuje, drag mu je, a možda mu je i prijatelj vlastiti sluga. Robovi su u rimskim kućama imali status poput svake druge imovine vlasnika kuće. Satnik je otvoren potrebi ne roba, već prijatelja i spreman je pred strancima iznijeti bez srama svoju molbu. On poštuje vjerske razlike onih kojima prilazi. Satnikovo povjerenje u mogućnost da Isus može izliječiti njegovog slugu uči nas razlikovati duboku vjeru u Bogu, duboko predanje Bogu, našem milosrdnom Ocu, od religijskih praksi koje mogu prekriti ili sakriti na nama fine spojeve maske dobrote koju možda svakodnevno nanosimo na svoju vanjštinu.

Evanđeoski događaj u kojem Isus liječi satnikovog slugu uči nas također da smo pozvani biti zajednica na putu. Židovske starješine vjerojatno prolaze kraj satnikove kuće. Starješine dolaze Isusu koji kreće na put prema satnikovoj kući. Satnikovi prijatelji dolaze Isusu s novom molbom i cijela se ova evanđeoska scena čini vrlo dinamičnom, svi su u stalnom pokretu prema Isusu, a Isus je u pokretu prema onom koji je u potrebi. Kao Crkva, zajednica na putu, pozvani smo prije svega poznavati osobe oko sebe. Nije to uvijek lako u društvu u kojem živimo. No, posljednje teške situacije koje su se dogodile u našoj domovini otkrivaju nam da često nakon što bukne neki osobni ili društveni problem, svi sve o svakom i svima znaju no gotovo se nikad ne reagira ili ne sprječava ili ne pomaže kada je za to doista blaženi kairos. Pozvani smo biti zajednica na putu prema Bogu, a ujedno na putu jednih prema drugima. I to ne samo u površnom zajedništvu oblikovanom religijskim praksama, već životom zajedništvu u kojem Bog prebiva tamo gdje se ljudi ljube ljubavlju koja se zove konkretna pomoć za svakoga, ili ljubavlju koja se zove duboko iskustvo živoga Boga koji prebiva među nama kada prepoznajemo ne svoje razlike, već dostojanstvo svakog ljudskog bića.

U razumijevanju današnjeg evanđeoskog ulomka, kao put daljnjem razmatranju mogu nam pomoći riječi češkog teologa Tomása Halíka: Ako Crkva treba biti Crkva, ako ne želi postati izolirana sekta, mora izvršiti radikalni obrat u svojem samorazumijevanju, u shvaćanju svojega služenja Bogu i ljudima u ovome svijetu. Mora iznova shvatiti i potpunije razviti svoj katolicitet, univerzalnost svojega poslanja, mora doista nastojati svima biti sve. (…) Došlo je vrijeme samonadilaženja kršćanstva. Ako Crkva želi izaći iz svojih granica i služiti svima, onda to njezino služenje mora biti povezano s poštovanjem različitosti i slobode onih kojima se obraća. Mora se osloboditi namjere da sve utjera u svoje redove i stekne kontrolu nad njima, da ih kolonizira. Mora imati povjerenja u Božju moć i ozbiljno shvatiti to da Duh djeluje i iza vidljivih granice Crkve (T. Halík, Popodne kršćanstva. Hrabrost za promjenu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2023., 263 – 264.).