SVAKODNEVNO u 7:30 Zagrljajem svojih probodenih ruku Isus nas okuplja u jednu obitelj

Čitanja:

Ez 37,21-28

Otpj. pj.: Jr 31,10-13

Iv 11,45-56

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: »Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj, pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!«

A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: »Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne! « To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Toga dana dakle odluče da ga ubiju.

Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima. Bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste. Iskahu, dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: »Što vam se čini? Zar on ne kani doći na Blagdan?«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači dominikanac fr. Mislav Peček

U današnjim se čitanjima susrećemo s dubokim temama nade, uskrsnuća i jedinstva koje snažno odjekuju u ljudskom iskustvu. Pozvani smo na razmišljanje o Božjim obećanjima i o preobražavajućoj snazi vjere.

Čitanje proroka Ezekiela vraća nas na viziju suhih kostiju koje oživljavaju, nakon čega slijedi današnji tekst. To je snažna metafora obnove Izraela nakon progonstva. Bog obećava okupiti svoj narod iz svih naroda i učiniti ga jednim narodom, naglašavajući svoju želju za jedinstvom i ozdravljenjem. Iz stanja očaja i beznađa, što predstavljaju suhe kosti, Bog izjavljuje: “Udahnut ću vam duh svoj i oživjet ćete.” Ovo obećanje nas uvjerava da, bez obzira na to koliko naše okolnosti izgledale beznadno, Bog može udahnuti novi život u naše situacije. To je poziv na povjerenje u Njegovu moć obnove i preporoda.

U Ivanovu se evanđelju nalazimo neposredno poslije uskrsnuća Lazara, gdje Isus otkriva svoj identitet kao uskrsnuće i život. No reakcija glavara svećeničkih i farizeja vođena je zavišću i nesigurnošću kako da se postave. Bog se koristi Kajfom, velikim svećenikom te godine, kako bi riječi proroštva bile izrečene, i duboki smisao Isusove skore patnje bio obuhvaćen: “da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod, nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno.”

Bog je u svojoj biti savršeno jedinstvo triju osoba, Oca, Sina i Duha Svetoga. Nas je ljude Bog stvorio na svoju sliku, nužno predodređene za jedinstvo s Njime i jedni drugima. No zbog grijeha razdor je ušao u svijet i raspršio nas. Razdor je i s Bogom, i sa bližnjim, i u nama samima. Krist silazi na svijet kako bi čovjeka vratio u izvorno stanje, stanje jedinstva i mira koji nadilazi izvanjski mir ovoga svijeta. Često nakon velikih katastrofa koje pogode narode ili zajednice svjedočimo i predivnim činima jedinstva, kao nesebične pomoći nakon poplava ili potresa čije smo žrtve i mi nedavno bili.

Isus Krist, Sin Božji dovodi to do radikalnih razmjera sada. Sebe samoga će uskoro prepustiti na najveću tragediju svih vremena, kako bi preko svoje patnje, preko svoje žrtve nas mogao sabrati u jedan narod pod Njegovim okriljem. U jednu obitelj pod zagrljajem probodenih ruku. Sada doslovno bivamo obnovljeni Božjim Duhom, i otvara nam se život nemoguć i nezamisliv našoj isključivo ljudskoj naravi. Život milosti.

Prigrlimo poziv da budemo ujedinjen narod Božji, dijeleći nadu uskrsnuća sa svijetom oko nas. Budimo oruđe Božjeg mira i ozdravljenja, odražavajući Njegovu ljubav i suosjećanje onima koji još nisu upoznali spasonosnu cijenu Njegove žrtve.