SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Silvio Košćak: Vjerujemo li Isusu s predumišljajem?
Biblija - Pixabay
Biblija - Pixabay
ČITANJA:
Post 17,3-9;
Ps 105,4-9;
Iv 8,51-59
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Reče Isus Židovima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka.« Rekoše mu Židovi: »Sada vidimo da imaš zloduha. Abraham umrije, tako i proroci, a ti kažeš: ‘Ako tko čuva moju riječ, neće okusiti smrti dovijeka.’ Zar si ti veći od oca našega Abrahama, koji je umro? Pa i proroci pomriješe. Kime se to praviš?«
Odgovori Isus: »Ako ja sam sebe slavim, slava moja nije ništa. Ima koji me slavi — Otac moj, a vi velite da je on vaš Bog, no ne poznajete ga, a ja ga znam. Ako vam reknem da ga ne znam, bit ću lažac jednak vama. No znam ga i riječ njegovu čuvam. Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se.«
Rekoše mu nato Židovi: »Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?« Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!« Nato pograbiše kamenje da bace na nj. No Isus se sakri te iziđe iz Hrama.
Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak:
„Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!“ (Iv 8, 58). Ovim riječima Isus sugovornicima nedvosmisleno govori da je Bog. Izgovaranjem Božjeg imena Ja jesam, Isus kod slušatelja izaziva bijes, grabi se kamenje i želi ga se dokrajčiti. Dok je govorio o novosti života, liječio bolesne, zacjeljivao rane društvenih odnosa, pokazivao put prema boljem odnosu muškaraca i žena, dok je svakom muškarcu i ženi otvarao oči za stvarnost Božje ljubavi, tada su ga i mogli saslušati. Ali sada, kada se treba čuti istina o bogočovjeku, istina da je on Mesija kojeg se čeka, kada treba ostaviti vlastite slike o Mesiji ratniku te zaboraviti uske društvene ili povijesne interese i prepustiti se Božjoj volji za sve ljude, prema Isusu nastupa smrtonosna mržnja i krajnje odbacivanje.
I mi često ne vjerujemo u Isusa, ne prepuštamo mu u dovoljnoj mjeri da utječe na našu svakodnevicu. Bojimo se da Bog neće znati najbolje. Mi Isusu doduše vjerujemo, ali često je to s predumišljajem. Nakana naše vjere često je usmjerena sebičnim ciljevima, bez prepuštanja djelovanju Božje volje u našem životu. U vremenu i svijetu u kojem živimo naivno je očekivati da će se netko lako prepustiti snazi odozgor. Čovjek očekuje sve odmah i sada. Naši suvremenici očekujemo da će Bog biti sličan političarima koji s vremena na vrijeme obećaju pogodnosti svakodnevnom životu pa da time na kratko kupe mir – naravno ako te pogodnosti doista ugledaju svjetlo dana. Bog gleda širu sliku. On je ona osoba u životima koja ponekad šutljivo, ali uvijek aktivno gleda da život ne bude samo privremeno materijalno osiguran. Bog gleda da život u cjelini bude miran. Po snazi Kristove žrtve osigurao nam je oproštenje grijehe i vječni život, darovima Duha Svetoga opremljeni smo za cjelovit rast u vjeri, a po talentima koje nam je Bog dao i pozvao da ih razvijamo omogućen nam je i duhovni, ali i svakodnevni osobni i društveni napredak.
Ova misao može nam pomoći prepustiti se Bogu, a ujedno je put života vjere u Isusa: „Priznajmo kršćanima sve one koji se otvoreno, riječju ili djelom, nisu odrekli zajedništva s nama i pokušajmo ih voditi prema istini. A mi nastojmo sve potpunije ulaziti u značenje naših molitava i kršćanskih obaveza. Ponizimo se zato što vrlo malo činimo i ostvarujemo slab napredak. Izbjegnimo nepotrebno iskazivanje vjere. Izvršimo svoju dužnost u onom stanju života na koji nas je Bog pozvao. Na taj ćemo način, Božjom milošću, u sebi oblikovati slavni Kristov um. Bili bogati ili siromašni, učeni ili neuki, slijedeći ovo pravilo, postat ćemo, konačno, pravi sveci, sinovi Božji. Bit ćemo uspravni i savršeni, svjetiljke u svijetu, lik onoga koji je umro da bismo mi bili suobličeni njegovoj slici“ (Sv. John Henry Newman, The Tears of Christ. Meditation for Lent, 158 – 159.).