Budi dio naše mreže

SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Rafael Mikec: Bog uz našu ustrajnost čini čuda

/ sd

ČITANJA:

Mudr 18,14-16; 19,6-9;

Ps 105,2-3.36-37.42-43;

Lk 18,1-8

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:

»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me!’«

Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«

Riječ Božju tumači vlč. Rafael Mikec:

Hvaljen Isus i Marija!

Danas nam Isus progovara o molitvi i to s osobitim naglaskom na važnost ustrajnosti u molitvi. Kao primjer i poticaj daje nam prispodobu o bezosjećajnom sucu i siromašnoj udovici. U nekom je gradu postojao nepravedni sudac koji se Boga nije bojao, niti je za ljude mario. K njemu je dolazila siromašna udovica moliti ga da je obrani od nekakvog tužitelja. Udovice su u Isusovo vrijeme bile jako ugrožena skupina u društvu. U tom patrijarhalnom poretku udovica je bila bez ikakvih prava, bespomoćna, i njezina je egzistencija potpuno ovisila o drugima. Ona takva jadna dolazi tom apatičnom sucu. Kako je udovica bila neumorna u traženju da je obrani, taj je nepravedni sudac ipak popustio misleći; obranit ću je samo da me pusti na miru. Kaže Isus „Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu.“

Ako je taj nepravedni sudac ipak popustio i uslišio ustrajnu molitvu udovice pa kako mi uopće pomišljamo da naš Bog koji je otac neće uslišati naše molitve koje mu žarko prinosimo. Međutim, ono što nas vjerojatno muči jest iskustvo da smo za nešto molili, možda i duže vremensko razdoblje, ali nismo bili uslišani. Kako to pomiriti u sebi? Možda baš zato Isus postavlja jedno pitanje koje nas malo bode u oko: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” Ako Gospodin okasni po našem nekom ljudskom dojmu, hoćemo li i dalje ostati vjerni, ustrajni u molitvi? Postavljamo li možda uvjet Bogu? Bože, ako me uslišiš, vjerovat ću ti. Vjerujemo li mi Bogu? Vjerujemo li da On zaista zna što je za nas najbolje ili pak mislimo kako mi moramo Boga podsjetiti što nama zapravo treba?

Bog sigurno zna što je za nas dobro i to nam želi dati, baš kao što i svaki otac koji želi za svoje dijete najbolje. Svjesni smo također da djeca imaju svakakve želje i da ih te želje ne vode uvijek prema pravome cilju. Bog koji je dobar i strpljiv otac uvijek čuje i prima naše molitve, bez obzira kakve one bile, ali ih ne uslišava odmah. Makar te molitve i prošnje nisu uvijek savršene, makar ponekad to bile i pomalo sebične želje, on želi da uvijek molimo ustrajno. Zašto? Zato što se u iskrenoj i ustrajnoj molitvi, razgovoru i osluškivanju Boga događa ono najvažnije, a to je prijateljevanje s Bogom. Kada s nekim provodimo puno vremena onda ga upoznajemo, uživljavamo se u njegov život pa čak i poprimamo neka njegova razmišljanja i neke njegove geste. To je ono najvažnije; da upoznamo Isusa, njegovu dobrotu, milosrđe, ljubav i da onda i sami poželimo biti takvi. Zapravo vidimo da Bog uz našu ustrajnost čini čuda. Ustrajnost u molitvi, koja je na početku možda bila i sebična i uskogrudna, ili potaknuta nepročišćenim motivima, Božjom milošću dovodi do promjene naših želja, do preobrazbe našeg srca što zapravo i jest istinski smisao molitve.

vlč. Rafael Mikec, župnik župe svetog Bartola u Kamenici

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja