SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Mladen Horvat: Isus zahtjeva životno poznavanje Boga

ČITANJA:

Ef 1,1-10;

Ps 98,1-6;

Lk 11,47-54

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete! Zbog toga i kaza Mudrost Božja: ‘Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati — da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i svetišta.’ Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja!«

»Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.« Kad Isus izađe odande, stadoše pismoznanci i farizeji žestoko na nj navaljivati i postavljati mu mnoga pitanja vrebajući na nj, ne bi li štogod ulovili iz njegovih usta.

Riječ Božju tumači vlč. Mladen Horvat:

Isus nastavlja u današnjem Evanđelju govoriti proročkim rječnikom, započinjući svoje pritužbe protiv zakonoznanaca riječju „jao“. Peti „jao“ govori o generacijskoj odgovornosti: „Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela otaca svojih: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete!“ (Lk 11,47-48) Do sada se Isus obraćao samo svome naraštaju ili generaciji, kao što smo imali to prilike slušati u Lk 11,29: „Naraštaj ovaj naraštaj je opak.“. Od sada Isus u svoj govor uključuje i prošle naraštaje, ili kako On to zove „vaši oci“.

Nije tu riječ o liječenju obiteljskoga stabla, što je vrlo popularno u modernoj duhovnosti, gdje bi odgovornost prijašnjih naraštaja teretila moje osobne odabire, pa je moja odgovornost umanjena ili potpuno skidam sa sebe odgovornost, jer su navodno moji pređi bili zli ljudi pa sam sada i ja, siromah, osuđen činiti isto. Takvu odgovornost davno je osudio prorok Ezekiel u svojem 18. poglavlju, kada je objašnjavao prognanima u Babilonu da je moguće obratiti se i činiti dobro i sve ono što je u skladu sa Zakonom Božjim, makar su očevi bili zli i činili odvratna djela protiv Zakona Božjega.

U Isusovom govoru o generacijskoj odgovornosti riječ je o tome da je trenutni naraštaj zakonoznanaca naslijedio ponašanje svojih otaca ili prijašnjih naraštaja. Tim prijašnjim naraštajima bili su poslani proroci, da bi propovijedali Riječ Božju i tako ih potaknuli na obraćenje. No umjesto da su poslušali glas proroka koje im je Bog slao, često se dogodilo da su prijašnji naraštaji htjeli ušutkati te proroke, a neke su i ubili. Takav primjer ušutkivanja pronalazimo u Knjizi proroka Amosa, 7,12-13, gdje betelski svećenik Amasja nastoji ušutkati prorokovanje proroka Amosa protiv Sjevernoga kraljevstva. Biblijski tekst Am 7,10-17 ovako govori:

10 Amasja, svećenik betelski, poruči izraelskom kralju Jeroboamu: »Amos se urotio protiv tebe usred doma Izraelova; zemlja ne može više podnijeti njegovih riječi. 11 Jer ovako on govori: ’Jeroboam će poginuti od mača, a Izrael će iz svoje zemlje u izgnanstvo.’« 12 Amasja reče Amosu: »Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! 13 Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram.«

14 »Nisam bio prorok ni proročki sin« – odgovori Amos Amasji – »bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: 15 ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: ’Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.’

16 Sada čuj riječ Jahvinu. Ti veliš: ’Ne prorokuj protiv Izraela, ne proriči protiv doma Izakova.’

17 Zato ovako govori Jahve: ’Tvoja će žena bludničit’ po gradu, sinovi tvoji i kćeri od mača će pasti, tvoja će se zemlja užetom razdijeliti, a ti ćeš umrijeti na nečistu tlu, i Izrael će otići u izgnanstvo iz svoje zemlje.’«

Svećenik Amasja govori u ime kralja Jeroboama, koji je bio kralj Sjevernoga kraljevstva ili Izraela, a ujedno i zaštitnik svetišta u Betelu i Danu, te stoga Amasja spominje „kraljevsko svetište“ ili „kraljevski hram“. Prorok Amos bi trebao zašutjeti, jer njegove riječi nisu politički korektne, zato jer naviješta smrt kralju Jeroboamu, a progonstvo Izraelcima, to jest narodu Sjevernoga kraljevstva. Svećenik Amasja htio se pokazati kao pravi domoljub i zaštitnik političkog poretka, zato ušutkava i tjera proroka Amosa na jug, u zemlju Judinu, odakle je Amos i bio rodom.

Takve slične primjere sukoba proroka i nekadašnjih nositelja vlasti, pronalazimo na različitim mjestima Staroga zavjeta. Kada se Isus obraća u današnjem Evanđelju zakonoznancima, on spominje da su upravo njihovi oci ili pređi ubili proroke. Sada njihovi potomci podižu spomenike tim prorocima koji su nekada živjeli, a da u isto vrijeme ne prepoznaju Božji glas preko Isusa i novih proroka i apostola koji su njima upućeni. Isus proširuje proročko djelovanje u smjeru apostolskog djelovanja, uspoređujući apostole prve Crkve s prorocima prijašnjih naraštaja, te kaže: „Zbog toga i kaza Mudrost Božja: ‘Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati – da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta…’“.

Generacijska odgovornost nije u automatskom prelasku grijeha s djedova i baka, te otaca i majki na sinove i unuke, već mnogo više kada mlađi naraštaji nastavljaju istim grješnim putem svojih pređa, zatvoreni za glas modernih proroka i apostola. Tada se nova generacija zapravo odlučuje nastaviti isto što su činili njihovi oci, te postaju odgovorni i suodgovorni unutar dugoga lanca koji seže daleko u povijest neposlušnosti Božjim riječima.

Šesti „jao“ Lukinoga jedanaestog poglavlja, a drugi u današnjem Evanđelju opet se odnosi na zakonoznance, ali ovaj puta zato jer zaključavaju znanje: „…Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.“ (Cfr. Lk 11,52). Isus zamišlja znanje poput kuće sa zaključanim vratima. Potrebno je imati ključ znanja, da bi se otvorila ta vrata koja vode u pravo poznavanje ili znanje o Bogu. Ali zakonoznanci poznaju Zakon Božji, pa kako onda Isus može za njih reći da sami nisu ušli u tu „kuću poznavanja Boga“, i zašto bi oni na taj način sprječavali one koji žele ući? Poznavanje Boga koje su zakonoznanci imali bilo je izvanjsko poznavanje Njegovih propisa, ali ih ti propisi nisu uveli u kuću zajedničkog života s Njime. Zato Isus koristi sliku kuće, jer u kući se stanuje i živi zajedno s drugima. Poznavanje koje Isus zahtjeva je životno poznavanje Boga s kojim neprestano živim pod istim krovom, a ne samo poznavanje zapovijedi koje je On nekada dao. Poznavanje zapovijedi samo su vrata u dublje poznavanje ili životno poznavanje Boga. Svojim lošim primjerom života takvi zakonoznanci postaju prepreka drugim ljudima, koji bi i sami htjeli ući u tu kuću Mudrosti Božje i u zajedništvo života s Bogom.

Svima je prisjeo objed na koji je Isus bio pozvan, i farizejima i pismoznancima, ali umjesto da se pitaju o smislu Isusovih riječi, duboko ukorijenjenih u proročku tradiciju, i da sebe stave u pitanje na temelju Isusove pouke, oni počinju navaljivati na Isusa i postavljati mu mnoga pitanja, počinju vrebati na njega i žele ga uloviti u riječi, pa da ga optuže. Doista, njihovo će djelovanje doseći svoj vrhunac u trenutku konačne izdaje, kada će Isus izgovoriti posljednji „jao“, usmjeren svakome koji konačno i iz dubine svoje duše izdaje Sina čovječjega u Lk 22,22: „Sin Čovječji, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje.“

Vlč. dr. Mladen Horvat, župnik Župe Naše Gospe Kraljice Hrvata iz Toronta u Kanadi.