SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Mladen Horvat: Dopustimo Isusovom Duhu da bude djelatan u našem životu

ČITANJA:

od dana: Ef 1,15-23;

Ps 8,2-3a.4-7;

Lk 12,8-12

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim. A tko mene zaniječe pred ljudima, bit će zanijekan pred anđelima Božjim.«

»I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti.«

»Nadalje, kad vas budu dovodili pred sinagoge i poglavarstva i vlasti, ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći.«

Riječ Božju tumači vlč. Mladen Horvat:

Evanđelja što ih u ovome tjednu čitamo unutar liturgije, iz dana u dan donose nešto novo, nadovezujući se na ono staro, ili što je prije bilo rečeno. Nešto slično kao kad čovjek gradi kuću, svaki novi red cigle slaže se na red koji je već položen. Taj red ili redoslijed pokazuje nakanu svetoga pisca, u ovom slučaju evanđelista Luke, koji svojeg čitatelja uhvati za ruku i vodi putevima Božje riječi, kao što otac i majka drže dijete za ruku i vode u ovaj svijet pun novosti i čudesa.

U jučerašnjem Evanđelju Isus želi osloboditi svoje slušatelje straha pred budućnošću, straha pred nasilnom tjelesnom smrću koju bi netko mogao nanijeti njegovim prijateljima, a danas Isus otvara temu hrabrog opredjeljenja za njega. To opredjeljenje za njega do sada nije bilo jasno opisano kao „javno opredjeljenje“, dok današnje Evanđelje govori o javnom i izvanjskom opredjeljenju za Isusa ovim riječima: „Tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim. A tko mene zaniječe pred ljudima, bit će zanijekan pred anđelima Božjim.“ (Cfr. Lk 12,8-9). Što zapravo znači to „priznati se Isusovim pred ljudima“? Grčka riječ koja se upotrebljava je homologeo, koja znači „složiti se“, „priznati se“, ali i „ispovijedati“. Taj se glagol upotrebljava u kontekstima priznanja vjere, kao što nam to pokazuje Poslanica Rimljanima u 10,9: „Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.“ U današnjem Evanđelju priznati se Isusovim pred ljudima s jedne strane znači otvoreno reći ljudima da sam kršćanin, a ne se skrivati. Reći da je čovjek kršćanin može se riječima, ali je puno djelotvornije pokazati svojim djelima. Kada čovjek oprašta kako je opraštao Isus, kada hrani druge ljude kao što je hranio Isus, kada liječi druge ljude i kada im pristupa kao što im je pristupao Isus, sve su to različite vrste priznanja da pripadam Isusu i njegovom mentalitetu, da odišem njegovim Duhom. S druge strane priznati se Isusovim pred ljudima znači prihvatiti Isusov nauk, kojega na poseban način čuvaju Evanđelja i ostatak Svetoga pisma, ali kojega na izvanredan način Crkva tumači i predlaže na vjerovanje. Priznati se Isusovim pred ljudima zapravo znači javno ispovjediti svoju vjeru i ne se sramiti u modernom društvu pameću i srcem prionuti uz istine vjere.

S druge strane nijekanje Isusa pred ljudima ne znači samo zanijekati određene istine vjere, nego također svojim ponašanjem zanijekati da čovjek pripada mentalitetu i Duhu Isusa Krista. U taj mentalitet ili Duh Isusa Krista pripada cjelina njegovih riječi i djela. Kada čovjek zapita samoga sebe u određenom trenutku donošenja važnih odluka svojega života: „Što bi sada Isus učinio na mojem mjestu?“, time pokazuje da se interesira ne samo za određenu Isusovu riječ ili redak Svetoga pisma, nego je mnogo više obuzet Isusovim Duhom, iz kojega bi rado donio važnu odluku života. Zanimljivo je da o tom Duhu Svetome, koji je Duh Oca i Sina, Isus nastavlja govoriti u sljedećem retku (Lk 12,10): „I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti.“ Iz ove rečenice netko bi mogao krivo zaključiti da je Sin Čovječji nižeg dostojanstva, pa čovjek može govoriti protiv Isusa Krista, i bit će mu oprošteno, a Duh Sveti je višeg dostojanstva i tko huli protiv Duha Svetoga, neće mu biti oprošteno, što je krivo.

Zanimljive su i formulacije upotrijebljene u tom retku. S jedne strane „reći riječ na Sina Čovječjega“, ali „pohuliti protiv Duha Svetoga“. Ako čovjek rekne riječ na Sina Čovječjega, to zapravo označava pojedinačni čin suprotstavljanja Isus Kristu, a ne cjelini njegovoga poslanja i djelovanja, njegovome Duhu. Kada čovjek dođe k sebi i uvidi da je u konkretnom slučaju bio u krivu, te zatraži oproštenje, bit će mu oprošteno. Ako pak li se čovjek suprotstavi cjelini Isusovoga Duha Svetoga, njegovom mentalitetu, te se svjesno i hotimično suprotstavi Istini Božanskoga života, što je označeno riječima „pohuliti protiv Duha Svetoga“, takav grijeh neće biti oprošten. Nije da Bog ne želi oprostiti takav grijeh, nego se čovjek svjesno i hotimično suprotstavlja onome za što zna da je istinito i dobro, te to proglašava da je to laž i zlo. Hula protiv Duha Svetoga zapravo je hula protiv cjeline Isusovoga nauka i njegovoga mentaliteta, grijeh protiv istine, te onaj koji ga čini, zapravo niti ne traži oproštenje, pa se takav grijeh ne može oprostiti. Duh Sveti je najprije Duh istine, te svaki onaj koji svjesno i slobodno izvrće istinu, radi bilo kakvih koristi i zarada, suprotstavlja se djelovanju Duha Svetoga.

Ako li se čovjek suobliči tom Duhu Svetome, ili mentalitetu Isusovoga djelovanja, cjelini svega onoga što je Isus govorio i naučavao, te dozvoli da ga taj Duh Isusov i Očev prožima, neće se trebati bojati kada bude vođen pred poglavarstva i vlasti. Ovako to kaže Isus na završetku današnjeg Evanđelja u Lk 12, 11-12: „Nadalje, kad vas budu dovodili pred sinagoge i poglavarstva i vlasti, ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći.“ Umjesto da njegovi učenici vode brigu što će biti u budućnosti kada radi vjernosti Kristu dođu pred religiozna ili civilna poglavarstva i vlasti, što će govoriti i kako će se braniti, oni se trebaju jednostavno pouzdati u djelovanje Duha Svetoga, koji će ih u tom trenutku poučiti što valja reći i kako se braniti. Isus zahtjeva veliko pouzdanje svojih učenika u Duha Svetoga.

Netko će reći, pa to je bar lako, ja ništa neću raditi, sve ću prepustiti Duhu Svetom. Krajnosti nikada nisu dobre, pa niti u tom slučaju. Nije lako ući u područje djelovanja Duha Svetoga, ili Isusovoga i Očevoga Duha. Čovjek polako ulazi u to područje djelovanja, svakim pročitanim retkom Svetoga pisma i otvorenim srcem da taj redak postane dio mojega života, da Božji zakon postane moj zakon. Tada kroz određeno vrijeme posvajanja Božjega života na takav način, polako ulazim u život u Duhu i cjelina Isusovoga života, njegove riječi i djela, njegov mentalitet, njegova ljubav, opraštanje, sve to postaje moje. Kao da sam obuzet Isusovim Duhom i moj život odiše njegovim životom. Dok sam u takvom stanju, ne trebam smišljati obrane, niti riječi kojima ću se suprotstaviti poglavarstvima i vlastima. Isusov Duh koji me obuzima, u tom će trenutku postati djelatan i poučiti me što reći i kako postupiti.

Vlč. dr. Mladen Horvat, župnik Župe Naše Gospe Kraljice Hrvata iz Toronta u Kanadi.