SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Matej Petrić: Tri razdoblja života – tri slike o Isusu

ČITANJA:

Hag 1,15b – 2,9;

Ps 43,1-4;

Lk 9,18-22

Tekst evanđelja:

Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on im reče: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist — Pomazanik Božji!«

A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo trpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«

Riječ Božju tumači vlč. Matej Petrić:

Drage sestre, draga braćo, slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija! Hvaljen Isus i Marija! Kao vjernici često možemo imati problema s istinskom i pravom slikom o Isusu. A ta slika je važna, ona obilježava ne samo naš duhovni život, odnos prema Bogu samome, već i naš pogled na nas same i na druge. Da nas spasi od nametnutih slika i utjecaja sa strane, današnje nam evanđelje na zanimljiv način postavlja problem slike o Isusu, kako taj problem nastaje i kako Bog čisti tu krivo nastalu sliku. Kakav je, dakle, Isusov pristup čišćenju naše slike o njemu i kako se dolazi do spoznaje istine o njemu i njegovoj Osobi?

Isus nas prvo mora pitati: „Što su ti drugi rekli o meni? Što su ti rekli tvoji roditelji, baka, djed, prijatelji, učitelji, vjeroučitelji, tvoji župnici, drugi svećenici, što kaže internet, knjige, novine, filmovi, društvo…?“ On želi da mu prenesemo i predamo tuđa mišljenja i slike koje smo usvojili tijekom svog odrastanja. Odgovor učenikâ je ovdje simbolično trostruk: Ivan Krstitelj – Ilija – neki od proroka. Taj je odgovor gotovo kao neka, usudio bih se reći, razvojna psihologija duhovnoga života: svako ime predstavlja određenu sliku o Isusu, ovisno o razdoblju ljudskoga života: Ivan Krstitelj je slika o Isusu kakvu imamo kao djeca, Ilija je slika tijekom mladosti, a neki od proroka u zreloj dobi.

Naime, dok kao djeca slušamo o Isusu i upoznajemo ga, on je za nas kao neki „superčovjek“, „superjunak“, poput Ivana Krstitelja „najveći rođen od žene“; teško nam je u djetinjoj dobi do kraja razumjeti da Isus nije samo „veliki čovjek“, nego i Bog, Spasitelj, druga božanska Osoba… U ranoj adolescenciji i mladosti, širimo svoje znanje, upoznajemo različita mišljenja, akademske strukture… Isus tada za nas postaje poput Ilije, veliki prorok, na razini Mojsija ili pak Muhameda, jedan od utemeljitelja još jedne religije. Želimo ga potpuno, usko racionalizirati. Napokon, kao odrasli i zreli ljudi, Isusa počinjemo shvaćati kao „samo još jednog od proroka“, Isus je „jedna od ponuda“ na tržištu religija i duhovnoga. Čovjek, dakle, dopušta da njegovo tjelesno, društveno i intelektualno sazrijevanje bude obrnuto proporcionalno od onog duhovnog: kako rastemo i sazrijevamo, tako se u nama smanjuje vrijednost slike o Isusu, on postaje sve beznačajniji u našim životima.

To se događa upravo zbog ovoga čime Isus i započinje svoj dijalog s učenicima – opasno je temeljiti svoj odnos s Isusom i oblikovati svoju sliku o njemu samo i isključivo na onome što su mi drugi rekli o njemu. To je njihova slika, njihov doživljaj Isusa. On nam može pomoći u početku, ali ako se uhvatimo tuđih slika i ostanemo samo na tome, zaustavljam svoje originalno putovanje s njime, svoju osobnu, neponovljivu pustolovinu stvaranja svoje vlastite slike o Isusu.

A kako se ta originalna slika o Isusu zapravo stvara? To da je Isus zaista „Krist – Pomazanik Božji“ ne smije biti naučeno, nametnuto. To se mora osobno doživjeti, otvoriti se mogućnosti vlastitog iskustva živoga Boga u mome životu – preko ljudi koje susrećem, različitih događaja, razgovora, situacija, u kojima mi Isus ostavlja znakove svoje prisutnosti; ti konkretni, opipljivi, utjelovljeni znakovi u određenim trenucima moga života su poput kamenčića mozaika koji, kada ih povežem, stvaraju moju originalnu, proživljenu sliku o Isusu. I to je nešto što mi nitko nikada ne može oduzeti. To nije naučeno pa bude podložno zaboravu ili tuđim dodacima i oblikovanjima; to je proživljeno, iskustvom potvrđeno – to se ne oduzima tako lako.

Isus ovdje završava s nagovještajem muke, smrti i uskrsnuća. Dakle, tek kada ga priznam Kristom, spreman sam ga onda doživjeti i kao svoga osobnog Spasitelja, kao onoga koji i danas u okolnostima moga života vrši svoje djelo otkupljenja moje osobe, svega onoga što jesam…

Vlč. Matej Petrić. Foto: Zagrebačka nadbiskupija