SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Matej Petrić: Ruka, noga, oko – tri razine stvaranja

ČITANJA:

Br 11,25-29;

Ps 19,8.10.12-14;

Jak 5,1-6;

Mk 9,38-43.45.47-48

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Ivan reče Isusu: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.«

»Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«

»Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.«

»Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.«

Riječ Božju tumači vlč. Matej Petrić:

Drage sestre, draga braćo, slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija! Hvaljen Isus i Marija! Ljudski je život, između ostalog, oblikovan procesom uparivanja, polovljenja, dvojine, dihotomije: dobro i zlo, bijelo i crno, svjetlo i tama, lijevo i desno, žensko i muško, prijatelj i neprijatelj, za i protiv, „tko nije protiv nas, za nas je“, dvije ruke, dvije noge, dva oka… Uparivanjem dvojakosti dobivamo nešto treće: odnosom Oca i Sina izlazi Duh Sveti, muškarca i žene rađa se dijete, prijatelja i neprijatelja pomirenje. Po načelu uparivanja, možemo slobodno reći, dolazi do stvaranja nečeg novog.

U evanđelju apostol Ivan napominje Isusu kako postoji netko tko u Njegovo ime izgoni zloduhe. Isus odgovara da to može biti samo nešto dobro. A dobro je nešto što se usko veže uz stvaranje, kao što i stoji u izvještaju o stvaranju, kada je iz lošeg ništa nastalo nešto, dobro: „I vidje Bog da je dobro.“ I sami znamo da, suprotno tome, postoji uništenje – a to je zlo.

Često kažemo kako je ovaj stvoreni svijet loš, zao, nesavršen; unatoč tome što ga je stvorio i oblikovao Bog, izvor svakoga dobra. U tom našem sudu zaboravljamo jednu važnu stvar: Bog je samo započeo stvaranje, stvaranje svijeta traje i dalje, po nama ljudima, Božjim sustvarateljima. Dakle, nije stvar u tome da je ovaj svijet nesavršen, već samo još nije dovršen. A kako će on konačno izgledati, ovisi upravo o nama – bez nas Bog ne želi završiti svoje stvarateljsko djelo. Zato je u nas usadio nešto što možemo slobodno nazvati kretnjama, moćima duše – svaki ovdje spomenuti vanjski tjelesni ud označava svaki unutarnji organ duše: ruke kojima nešto oblikujemo naša su inteligencija, naše znanje i talenti; noge kojima prelazimo puteve i raskrižja, naša su volja, sposobnost slobodno izabrati; oči kojima nečemu svjedočimo i promatramo su naša sjećanja. To su, dakle, stvarateljski alati duše: talenti, volja i sjećanje. Kao što su ruke, noge i oči dvojaki organi, tako i naši talenti, volja i sjećanje imaju dvostruku moć – činiti dobro i stvarati, ili činiti zlo i razarati.

Rukama-talentima možemo živjeti istinu čovječnosti i služiti braći ili lažno oponašati Boga i u motivu vlastite zarade i ponosa eksperimentirati i upropaštavati već stvoreno. Nogama-voljom možemo izabrati pravu slobodu u odgovornosti ili je uživati neodgovorno na vlastitu propast. Očima-sjećanjem možemo prizivati iskustva i trenutke Božje prisutnosti u vlastitom životu i njegove očite znakove što nam pomaže lakše se nositi sa sadašnjošću, pogledom nade u budućnost, ili se utapati u dozivanju grijeha prošlosti i tako robovati krivnji. Stoga Isus poziva da dijelove naših talenata, volje i sjećanja koji nas vuku u propast treba odbaciti, odsjeći. Inače ćemo već sada živjeti pakao vlastitoga života.

Pozvani smo dovršiti Božje stvaranje u sredini kojoj sam dan i kojima je dana. Usmjereni smo i sposobni stvarati i svoje bližnje. Naime, napojiti nekoga čašom vode nema samo tjelesni smisao – napojiti vodom, elementom vezanim uz početke i stvaranje, znači po svojim talentima, voljom i vlastitim iskustvom Boga u nekome stvoriti nešto novo, obnoviti nekoga, nešto mu pomoći isprati, ozdraviti, obratiti, utažiti neobjašnjivu čežnju za srećom, Bogom… I to se zove stvaranje novoga čovjeka.

Vlč. Matej Petrić. Foto: Zagrebačka nadbiskupija