SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Josip Levaković: Ne možemo se dobro brinuti za sebe ako smo ravnodušni prema bližnjima

ČITANJA:

Jr 17,5-10;

Ps 1,1-4.6;

Lk 16,19-31

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.«

»Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada, u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’ Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže mu Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«

Riječ Božju tumači vlč. Josip Levaković:

Danas Crkva u Irskoj slavi svojega sveca zaštitnika – sv. Patrika, biskupa. Svetac je to 5. stoljeća koji je bio porijeklom iz rimske obitelji koja je živjela u današnjoj Engleskoj, te je od Providnosti bio pozvan poći na susjedni otok – Irsku – i ondje donijeti Svjetlo Evanđelja. Zaslužio je, stoga, i ime Apostola Irske. Slušajući nauk Isusa Krista, bio je otvoren Providnosti, te je ponudio svoj život Bogu za navještaj Evanđelja tadašnjim poganima Irskoga otoka.

Današnja Božja riječ nas, kao učenike Isus Krista, živoga Boga i čovjeka, uči izbjegavati sebičnost. Kad slušamo evanđeoski odlomak, čujemo da Isus ne raspravlja o tome kako i na koji način je bogataš stekao bogatstvo ili odakle mu to sve bogatstvo. Čak, tome bogatašu niti ne spominje ime. Isus daje pouku o opasnosti sebičnosti – koja, ako je prisutna među nama, jest odraz toga da je bogatstvo zavladalo i bogataševim srcem i tvojim i mojim. Nadvladalo je, ako živimo samo i isključivo za sebe i zbog sebe i za materijalni svijet i od materijalnoga svijeta i zbog materijalnoga svijeta – i ne vidim bližnjega u potrebi.

Naša ljudska misao o posjedovanju materijalnih dobara često nas, sestre i braćo, odvede na sljedeći zaključak: Najprije zdrava, odgovorna mjera samozbrinjavanja, a zatim, kasnije, kad osiguramo vlastite interese, također dobro drugoga. Često smo takvoga mišljenja! Današnje evanđelje će nas upozoriti na takvo razmišljanje kao varku. Na to nam ukazuje sam Sin Božji kroz prispodobu o Bogatašu i Lazaru. Želimo li Božjim putem – trebamo novim putem!

Bogataš iz Lukina evanđelja, nepoznata imena, čovjek je koji je imao naviku dnevno se sjajno gostiti. Dok su trajale ove velike gozbe, neki siromah imenom Lazar ležao je pred njegovim vratima i umro od gladi. Pripovijest šuti o mnogim pojedinostima, također o odnosu bogatoga čovjeka prema prosjaku. Sada vlastiti interes ima prednost, Lazar dolazi kasnije.

Prispodoba želi otkriti kako je nemoguće najprije i isključivo se brinuti za vlastite interese, a onda, ako bude viška vremena i snage – misliti na druge, na Lazara. Siromah pred vlastitim vratima mogao bi tada, kad se budu dijelili ostatci, već biti mrtav od gladi.

Još općenitije rečeno, a mi to osjećamo u našem vjerničkom djelovanju: ne možemo se dobro brinuti za sebe ako smo ravnodušni prema bližnjima ili ako se tek rubno zanimamo za njih. U tom slučaju neće biti radosti u našem vlastitom životu. Ondje gdje, kako preporučuje i sam apostol Pavao, više cijenimo dobro drugoga nego vlastito, dospijevamo do točke u kojoj postajemo radosni zbog vlastitog života. A u blizini svakog od nas je neki siromah za koga nam se valja brinuti i koga moramo nahraniti, siromah koji nam na tajanstven način posreduje radost zbog vlastitog života.

Ova prispodoba nije puki društveni zahtjev za milosrđem, ni tek općeniti poziv na dijeljenje i pomaganje. Ponad toga ona posve jasno pokazuje kako su dvije zapovijedi ljubavi – prema Bogu i prema bližnjemu – nedjeljive i kako se ne mogu ni vremenski staviti jedna nakon druge. Čovjekoljublje i Bogoljublje idu uvijek ruku pod ruku. Kao dvije grede križa. Bez okomite i vodoravne grede nema pravoga križa. Tako bez Bogoljublja i Čovjekoljublja, bez vršenja Zapovijedi ljubavi – nema Spasenja! Potječu iz istog izvora i u praksi zahtijevaju istovremenu primjenu. Putovi k nama samima, k našem dobru i sreći ne mimoilaze se s putovima onih koji žive pokraj nas i s nama ili koji čak kao izazov leže pred našim vlastitim vratima.

Bog vazda ljubi siromaha, čovjeka koji se priznaje potrebnim Boga – koji bez njega jednostavno ne može! I takvima je pripravio svoje Kraljevstvo! Izaberimo put! Bog nam je podario tu slobodu!

Vlč. Josip Levaković, voditelj Hrvatske katoličke misije Dublin.