SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Anđelko Katanec: Jedino pred Bogom možemo saznati tko smo

ČITANJA:

Kol 1,9-14;

Ps 98,2-6;

Lk 5,1-11

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.

Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i baci mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.

Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!«

Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Riječ Božju tumači vlč. Anđelko Katanec:

Katkad se pogrešno smatra da su se Isus i Šimun Petar prvi puta sreli ovdje kod obale mora, u događaju koje nam opisuje današnje evanđelje. Ali, po svemu sudeći, to bi bilo krivo jer je u prethodnom odlomku evanđelja opisan Isusov posjet njegovoj obiteljskoj kući.

Nastojeći rekonstruirati slijed događaja, zaključujemo da je je Andrija, brat Šimunov taj koji je njih dvoje povezao. Iz toga susreta nastalo je određeno poznanstvo, a potom je sam Isus Krist nastavio tražiti Šimuna, prvo posjećujući njegov dom, a kasnije koristeći njegovu lađu kao ambon za propovijed. Pretpostavljam da je sam Šimun kod prvog susreta pozvao Isusa k sebi doma i ovaj se je odazvao. No, onda je Isus pozvao Šimuna da pođe za njim. Vidjevši mnoštvo riba koje su čudesno ulovili, Šimun se bacio pod noge Isusu i rekao: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Preplašio se je. Ipak, ohrabren Isusovim riječima, ostavio je i ribe, i lađe, i kuću, i obitelj, i pošao za njim.

Pred Božjim pogledom svatko će, slično Šimunu Petru, posramljeno pognuti glavu zbog svojih grešnih misli i djela. Grijehe koje želimo sakriti i od njih pobjeći, Bog razotkriva, ali jedino pred Bogom možemo saznati tko smo zaista: on jedini može skinuti sve naše maske i doći do korijena naše duše. U Božjim očima nema beskorisnih, neprikladnih, nedostojnih života. Božja se svetost očituje u grešnicima koji su preobraženi njegovom ljubavlju.

Do tada je Petar nastojao shvatiti tko je ovaj Isus; je li on poput Ivana Krstitelja novi prorok obraćenja, je li on vrsni učitelj zakona, je li on moćni čudotvorac ili pak netko s kim se ne isplati trošiti vrijeme? Tek kad je Petar shvatio da je čovjek s kojim govori svetac Božji, spoznao je i samoga sebe. Petar ne želi da Isus ode, ali ga moli da ode k nekome tko nije grešan kao on. Srećom, Isus nije vidio Petra onako kako je on vidio sebe. U njemu nije gledao grešnika već čovjeka vrijednog Božjeg poziva. I zato nije otišao od njega, štoviše, on je Petra pozvao u svoju službu namijenivši mu predati ključeve neba.

Bog, vidimo u ovom primjeru, ne traži anđele i svece već obične ljude kao što smo i mi. Nitko nije dostojan doći pred Boga uzdignute glave jer Bog je iznad svih: naši nas grijesi postiđuju, a čak i kad ih ne bismo imali, naša bezgrešnost bila bi Božja, a ne naša zasluga. U tom je smislu Djevica Marija, premda počašćena dostojanstvom majke Sina Božjega, sebe smatrala neznatnom Božjom službenicom.

Bogu naše slabosti i grijesi nisu prepreka. On i nas, poput toliki drugih ljudi koji su se već odazvali, zove u svoju uzvišenu službu Božjega kraljevstva i Radosne vijesti – evanđelja. Sve što nas približava Bogu ili udaljava od grijeha plod je Božje milosti koja, poput sunca koje obasjava i grije svijet, svakodnevno dotiče naša srca i duše.

Da, svakodnevno, pa i onda kada nismo toga svjesni. Petar je prepoznao u Isusu Božjeg čovjeka kada je na njegovu riječ ulovio mnoštvo riba. Možemo se i mi danas pokušati prisjetiti kada nam je zadnji puta Bog iskazao svoju pozornost; kada nam je posljednji put pokazao djelić svoje slave, svoje moći, svoje ljubavi? Možda je to bilo kod lijepe crkvene pjesme za vrijeme mise, možda je to bilo kod prekrasnog zalaska sunca na pučini mora, možda je to bilo u igri s djetetom, ili pak u ispovjedaonici u jednom marijanskom svetištu, … Svako nas takvo duhovno iskustvo poziva da svjedočimo Božju ljepotu i dobrotu svijetu kao njegovi učenici.

Vlč. Anđelko Katanec, župnik in solidum zagrebačke župe sv. Blaža.