SVAKODNEVNO U 7:30 Vjeruješ li da je Isus život!

ČITANJA:

vl: 1Iv 4,7-16;

Ps 34,2-11;

Iv 11,19-27

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će tvoj brat!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.

Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, biokovski dekan i župnik Župe Vrgorac:

Hvaljen Isus i Marija, mir i dobro!

Postoji jedno pitanje koje se prije ili kasnije pojavi u životu svakoga čovjeka. Ne izgovaramo ga uvijek naglas, ali nosimo ga duboko u sebi.

“Bože, gdje si bio?”

Gdje si bio kada sam izgubio dragu osobu? Gdje si bio kada sam ostao bez posla? Kada se raspala obitelj? Kada sam se osjećao sam? Kada sam molio, a činilo se da šutiš?

To nije pitanje nevjere. To je pitanje ranjenoga srca.

Upravo s tim pitanjem Marta izlazi ususret Isusu. Ne skriva svoju bol. Ne glumi da je sve u redu. Iskreno kaže: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.”

Koliko je ljudska ta rečenica.

Isus ne prekida Martu. Ne prigovara joj što tako govori. Ne kaže: “Nemaš dovoljno vjere.” Najprije sluša njezinu bol, a tek onda otvara njezino srce prema nadi. To je važno i za nas.

Bog se ne boji naših pitanja. Ne vrijeđa se kada Mu kažemo da nam je teško. Ne udaljava se kada plačemo. On radije želi iskren razgovor nego naučene riječi bez srca.

A onda Isus izgovara jednu od najljepših rečenica cijelog Evanđelja: “Ja sam uskrsnuće i život.” Primijetimo da ne kaže: “Ja donosim život.” Ne kaže ni: “Ja poznajem put do života.” On kaže: “Ja sam život.”

Drugim riječima, gdje je Krist, ondje posljednju riječ nema smrt, nego život. Posljednju riječ nema razočaranje, nego nada. Posljednju riječ nema tama, nego svjetlo.

Koliko nam je danas potrebna ta istina!

Jer nije samo smrt ono što čovjeka može slomiti.

Ponekad umru naši planovi. Umre povjerenje među ljudima. Umre prijateljstvo. Umre radost koju smo nekada imali. Ponekad nam se čini da u nama nešto polako odumire, iako nastavljamo živjeti.

Isus upravo u takve trenutke dolazi i govori: “Ja sam život.”

On može vratiti ono za što smo mislili da je zauvijek izgubljeno. Možda ne uvijek onako kako mi zamišljamo, ali uvijek na način koji vodi prema dobru.

Na današnji dan Crkva slavi Martu, Mariju i Lazara. To nije slučajno. Oni predstavljaju gotovo svaku obitelj. Djeca su istih roditelja.

Marta nas uči služiti. Marija nas uči slušati. Lazar nas podsjeća da Bog može podići i ono što izgleda potpuno izgubljeno.

Koliko bi naše obitelji bile sretnije kada bismo u njima sačuvali sva tri dara: vrijedne ruke poput Martinih, srce koje zna slušati poput Marijina i vjeru koja nikada ne prestaje nadati se poput Lazarove obitelji.

Na kraju Evanđelja Isus postavlja pitanje koje nije upućeno samo Marti. Ono je upućeno svakome od nas: “Vjeruješ li ovo?”

Ne pita koliko znamo o vjeri. Ne pita koliko molitava znamo napamet. Ne pita koliko puta idemo u crkvu. Pita vjerujemo li da je On jači od svega što nas plaši. Možda danas ne možemo odgovoriti velikim riječima. Dovoljno je reći poput Marte: “Da, Gospodine, vjerujem.”

Možda će to danas biti tiho izgovorena molitva. Možda će biti izrečena kroz suze. Ali upravo takva vjera najviše sliči Evanđelju. Jer prava vjera nije uvjerenje da će uvijek biti lako. Prava vjera je sigurnost da nikada ne hodamo sami. A kad s nama hoda Onaj koji je uskrsnuće i život, tada i najteži putovi mogu postati putovi nade.

Mir tebi!