SVAKODNEVNO u 7:30 Vjernost Gospodinu ili molitveni vapaj nisu uzaludni!

Čitanja:

Dn 13,1-9.15-18a.19-30.33-62

Ps 23,1-6

Iv 8,12-20

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Progovori Isus farizejima: »Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.«
Farizeji mu nato rekoše: »Ti svjedočiš sam za sebe: svjedočanstvo tvoje nije istinito!«
Odgovori im Isus: »Ako ja i svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo je moje istinito jer znam odakle dođoh i kamo idem. A vi ne znate ni odakle dolazim ni kamo idem. Vi sudite po tijelu; ja ne sudim nikoga; no ako i sudim, sud je moj istinit, jer nisam sam, nego – ja i onaj koji me posla, Otac. Ta i u vašem Zakonu piše da je svjedočanstvo dvojice istinito. Ja svjedočim za sebe, a svjedoči za mene i onaj koji me posla, Otac.«
Nato ga upitaju: »Gdje je tvoj Otac?« Odgovori Isus: »Niti mene poznajete niti Oca mojega. Kad biste poznavali mene, i Oca biste moga poznavali.« Te riječi rekao je Isus u riznici dok je naučavao u Hramu. I nitko ga ne uhvati jer još ne bijaše došao njegov čas.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači dominikanac fr. Mislav Peček:

Današnja služba riječi daje nam priliku da se spominjemo neslomljive Suzane i hrabroga Daniela. Suzane, one čije ime znači cvijet, odnosno ljiljan. Cvijet, koji simbolizira čistoću. Doista Suzana, Ljiljana, mogli bismo reći i Čista, bijaše čista i to neslomljivo, budući da je pronicavo, usprkos svojoj mladosti, prije izabrala smrt za očuvanje čistoće nego li obeščašćenje. Većim je držala svoga Gospodina i njegovo kraljevstvo, negoli svoj život.

Njezina vjernost Gospodinu, kao ni molitveni vapaj stoga nisu bili uzaludni. Bog je pobudio duh mladoga Daniela hrabrošću da se smjelo suprotstavi dvojici, koji su uživali glas velikana svojega naroda. Tu dvojicu svjedoka, ujedinjenih oko laži koja je trebala biti smrtonosna za Suzanu, Daniel raskrinkava. Iskusan potez naizgled neiskusna, mlada momčića, obratio je pogibeljnu oštricu u smjeru staraca. Doista, Bog je bio Suzanin sudac, on je po mladom momčiću Danielu presudio u njenu korist, u korist njene neslomljive čistoće.

No, ponekad i neki od nas kršćana – možda smo to čak i sami mi – sliče ovoj dvojici pohotnih staraca. Na van uživamo dobar glas, dičimo se kršćanskim imenom, trudimo se očuvati naše lice čestito i neokaljano, a u prostranom vrtu naših savjesti tražimo prilike za vrebanje na prave sluge Gospodnje. Želimo im oduzeti ono što ih čini istinski dobrima i lijepima, kao što su to htjeli učiniti ta dvojica staraca u slučaju Suzane, kao što farizeji to čine u slučaju Isusa.

Isusu su oni htjeli obezvrijediti njegov sinovski identitet, Suzani su drugi htjeli oduzeti sličnost sa Slikom na koju je stvorena (usp. Kol 1, 15-16). Nije nam ovih četrdeset dana prije Uskrsa dano samo za bdjeti nad sobom, nego i za osvijestiti si koliko lako prežemo za uništavanjem tuđe sličnosti Kristu – bilo mišlju, riječju, djelom ili propustom –, odnosno kako bismo se tako znali suprotstaviti takvih neurednim sklonostima.

No, ni to nije sve. Ne samo da smo pozvani prezreti starog, naravnog čovjeka, koji je nalik sucima i farizejima iz današnjeg čitanja. Štoviše, postati nam je Suzana, jer čistoća čuva cjelovitim naše usmjerenje k Bogu. Postati poput nje čisti, jer čistoća pomiruje naša osjetila da budu u službi duha, ona daje da prosuđujemo duhovno, ne pretpostavljajući tjelesne prohtjeve. Ona, na koncu, uzrokuje ravnotežu koja je potrebna našoj duši za cjelovito predanje i hodanje u pratnji našeg zaručnika Joakima – Krista – Onoga kojega Bog podiže, odnosno utvrđuje. Pregnimo se, dakle, biti čisti, tj. biti sve sličniji našoj Slici. „I bit će njih dvoje jedno tijelo.“ (Post 2, 24)