SVAKODNEVNO U 7:30 Vjera se prenosi i živi unutar Crkve

ČITANJA:

vl: 1Pt 5,1-4;

Ps 23,1-6;

Mt 16,13-19

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita svoje učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na to stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«

Riječ Božju tumači fr. Ivan Marija Tomić:

Draga braćo i sestre, kaže jedna lijepa izreka – „Crkva nije mjesto gdje idemo – ona je obitelj kojoj pripadamo.“. Danas, na blagdan Katedre svetoga Petra čujemo Krista kako Petru obećava da će na njemu sagraditi svoju Crkvu koju niti vrata paklena ne će nadvladati. Doista, povijest pokazuje da neprijatelji Crkve dolaze i odlaze, ali ona ostaje jer nije ljudsko, već Božje djelo. Ona je opstala i opstaje jer ju Bog čuva i vodi.

Često danas možemo čuti riječi poput: „Ja vjerujem u Boga, ali ne trebam Crkvu.“ Ili „Mogu se ja pomoliti i kod kuće, mogu se i izravno Bogu ispovjediti, ne trebam ići u crkvu.“ No, pri tom oni koji to govore zaboravljaju da je Crkva Božja tvorevina, ona je, gledamo li izvorno značenje te riječi na grčkom, zajednica onih koji pripadaju Bogu. Bog je, dakle, gradi, on joj daje autoritet i obećava da će ju čuvati. Krist svoje pitanje o tome što kažu tko je on ne upućuje samo učenicima kao pojedincima, već i kao zajednici, a Petar u svoje ime, ali i u ime svih njih ispovijeda vjeru da je Isus Sin Boga živoga.

Nakon te Petrove ispovijesti vjere, Krist govori o Crkvi i tako pokazuje da vjera nije samo osobna stvar, nije samo moj ili tvoj osobni i privatni odnos s Bogom – vjera se živi u zajednici, u Crkvi. Takva vjera se prenosi i živi unutar Crkve. Ne kaže Krist – „Svatko neka misli i vjeruje o meni na svoj način.“, nego osniva zajednicu vjernika koja je jedinstvena u ispovijedanju jedne vjere, jedne ljubavi, predvođena jednim Kristovim namjesnikom, te joj tako jamči trajnost kroz povijest. Nismo sami sebe krstili, već smo kršteni u Crkvi i u vjeri Crkve koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj. Preko Crkve nam se kroz sakramente posreduje Božja milost, odnosno blagujući Tijelo Kristovo mi postajemo Njegovo Tijelo – Crkva, a pojedinačno udovi toga tijela.

Vjera je, dakle, više od nekakvog osobnog osjećaja ili odabira onoga što ćemo vjerovati, a što ne, između svega onoga što Crkva naučava i predaje. Vjera nas povezuje s drugima i uvodi u Božju obitelj. Tako biti članom Crkve nosi sa sobom i privilegij i odgovornost. Privilegirani smo što smo dionici Božje obitelji, Božjeg plana za spasenje čovječanstva, te što nismo sami u vjeri. Istodobno, na nama je odgovornost tu vjeru svjedočiti, živjeti je u zajednici vjernika, te sudjelovati u životu Crkve. Neka nam Gospodin podari otvoreno srce za Crkvu, ljubav prema njoj i vjeru koja se živi u zajedništvu. Amen.