SVAKODNEVNO U 7:30 Usmjeravati druge prema nebu

ČITANJA:

Dj 1,1-11;

Ps 47,2-3.6-9;

Ef 1,17-23 (ili: Heb 9,24-28; 10,19-23);

Lk 24,46-53

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci. I evo, ja šaljem na vas obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u silu odozgor.« Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bî na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga.

Riječ Božju tumači fra Milan Gelo:

Poštovani slušatelji,

evanđelje koje se navješćuje u liturgiji svetkovine Uzašašća je ujedno i sâm završetak Lukina evanđelja. Čitanjem se lako uvidi da je današnje evanđelje sastavljeno od dva dijela. Prvi dio se odnosi na Isusovo tumačenje onoga što se dogodilo s njime, a to su njegova smrt i uskrsnuće. Čini se kao da Isus ima potrebu svojim učenicima uputiti i nekoliko posljednjih pouka prije odlaska (usp. Lk 24, 46-49). Drugi dio opisuje samo Isusovo uzašašće (usp. Lk 24, 50-53) kao događaj njegova povratka Ocu. Već na samome početku vidimo da se Isus poziva na nešto što je pisano, ali se spomenuti dio koji govori o Kristovoj muci i uskrsnuću nigdje izrijekom ne nalazi u Starome zavjetu. Sada se postavlja pitanje zašto Isus napominje da je nešto napisano, ako se to isto uopće ne nalazi u Starom zavjetu? Vjerojatno zato da pokaže kako kršćani tumače cijelo Sveto Pismo polazeći od središnjega događaja povijesti spasenja, a to je Isus Krist. Za kršćane tek se u Isusu Kristu nalazi potpuni smisao svih starozavjetnih tekstova. Isus Krist je za kršćane najbolji, ako ne i jedini način kako cjelovito i dobro čitati, ali i razumjeti Sveto Pismo. Iz toga razloga franjevački teolog sv. Bonaventura napominje da Krista treba gledati kao „svjetiljku i vrata pa i [kao] temelj cijeloga Pisma.“ Ovdje bi se mogla iščitati i jedna poruka za svakodnevicu kršćana: Kršćanski je itekako poželjno pokušati vlastiti život čitati u odnosu na riječi, postupke, djela i život Isusa Krista. Ili pak, sve što se događa u mome životu može biti protumačeno u odnosu na Krista. Jasno je da se život potpuno drukčije živi ako Krist postane svjetiljka, vrata i temelj svega što mi se događa. Tko dopusti Kristu da mu se umiješa u život, takav život više ne može biti mračan, neutemeljen i besmislen. Jednako kao što je Krist smisao svega što postoji, u njemu svaki čovjek može pronaći svjetlo u tminama kojima je okružen. Krist je vrata (Iv 10,9), ne samo kako bi se izašlo iz vlastite zatvorenosti, nego i kako bi se ušlo u Boga. Krist je vrata kako bi se izlazilo ususret drugima, ali i kako bi se uvijek iznova vraćalo Drugome, tj. Bogu. U Kristu nam je omogućen pristup trojstvenome Bogu. Tko Bogu dođe, sigurno dolazi i samome sebi.

Upravo nas iz toga razloga ne treba začuditi da Luka pred sam kraj svoga evanđelja napominje da se učenici „s velikom radosti“ (Lk 24,52) vratili u Jeruzalem i u hramu blagoslivljali Boga (usp. Lk 24,53). Kako mogu biti radosni kad su se rastali od Isusa? Kako se mogu radovati kada više nema Isusa među njima? Vjerojatno zato što im je Isus pred svoj povratak k Ocu obećao poslati Duha Svetoga, koji nije samo Kristovo Obećanje njima, nego je i Sila odozgor (usp. Lk 24,49). Učenici dobro znaju da Jeruzalem više nije mjesto njegove smrti, poraza i kraja, kako su mislili učenici koji se nalaze na putu u Emaus bježeći od strahote Kristove smrti (usp. Lk 24, 13-35), nego postaje mjesto iz kojega se treba proširiti evanđelje. Oni se više ne uzdaju samo u ono što se tiče ovoga dolje, nego već, kako bi Pavao rekao, teže za onim gore (usp. Kol 3,2), što je istinski plod Kristova uskrsnuća. Oni se više ne uzdaju u svoje snage, nego u Duha Svetoga, u Silu odozgor. U učenicima se već barem donekle osjeća spremnost pronijeti Krista svim mjestima i donijeti poruku evanđelja svakome čovjeku. Zapravo, učenici su radosni jer su sve što se događalo počeli tumačiti onako kako im je Gospodin Isus savjetovao. On sve tumači polazeći od sebe. Oni ga zasigurno u tome slijede: sve dobiva svoj smisao kada se tumači od Krista. Što to znači? Tko svijet gleda Kristovim očima brzo uvidi da svijet nije prepušten silama zla. Kršćanin sve promatra kao dar Božje dobrote. Kristov svjedok nikada ne dovodi u pitanje Božju prisutnost u svijetu. Iako se, kako piše Luka, Isus u trenutku uzašašća rastao od svojih i bio uznesen u nebo (usp. Lk 24,51), Bog nipošto nije napustio svijet. Svijet nije prepušten samo čovjeku. Međutim, Kristovim uzašašćem je pokazano da i čovjek nije stvoren samo za zemlju, nego da je u Kristu svakom čovjeku otvoreno i nebo. Zato i naša zemlja nikada nije samo zemaljska, nego je, kako lijepo piše francuski filozof Fabrice Hadjadj, „zemlja ujedno i staza nebeska“. Iako smo na zemlji, naši su pogledi uprti prema nebu za koje smo i stvoreni. I konačno, jednako kao što Isus Krist nije pobjegao sa zemlje svojim uzašašćem nego je po Duhu Svetome ostao trajno vezan za zemlji, isto tako kršćanin svojim upiranjem pogleda prema nebu treba ostati čvrsto na zemlju i treba svjedočiti da čovjek nije samo zemljani, nego je i nebeski. Upućivati druge na ono onkraj, usmjeravati druge prema nebu. Možda će to i biti jedna od najvažnijih zadaća kršćana u našem vremenu, koja će i njima, kao i učenicima koji se nakon Kristova uzašašća radosno vraćaju u Jeruzalem, postati izvor velike radosti. Vjerojatno nema veće radosti od one kada čovjek drugoga čovjeka uputi prema Kristu. Tek tada čovjek shvati da se naš život nipošto ne može iscrpiti u zemaljskom. To bi mogla biti i jedna od poruka svetkovine Uzašašća.