SVAKODNEVNO U 7:30 Svaki sud pripada Bogu

ČITANJA:

Jr 7,1-11;

Ps 84,3-6a.8a.11;

Mt 13,24-30

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjene posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači p. Ivan Raljušić:

Kada me netko povrijedi osjećam iskustvo duboke boli. Poželim da i ta osoba doživi određeno iskustvo boli jer tako smatram da bi meni bilo lakše. Međutim to bi samo djelomično donijelo olakšanje, a nakon toga ponovno bolno pitanje zašto mi je ta osoba to učinila iako to zaista nisam zaslužio. Svjestan sam da je praštanje jedan od najtežih zahtjeva koje Isus stavlja pred mene. Taj zahtjev mi isto zna stvarati muku u duši jer znam da Isus od mene traži da oprostim, ali ja jednostavno ili nemam snage ili duboko u sebi to ne želim jer sam uvjeren kako bi me gledanje patnje osobe koja me ranila donijelo željeni osjećaj zadovoljstva i mira. Isus je svjestan koliko me boli nepravda koja mi je nanesena, ali je također svjestan koliko me nepraštanje razara te kako se mnoge bolesti razvijaju upravo zbog ne oprosta. U svojoj dubini sam i sam svjestan koliko me razara kada čuvam taj otrov u svome srcu, ali kao da si ne mogu pomoći to je jače od mene.

Ukoliko sam zaista svjestan opasnosti otrova nepraštanja te da se svojom snagom ne mogu osloboditi to je jako dobar znak. Dakle potrebna mi je milost, potrebna mi je Isusova pomoć. Jako je važno u svojoj molitvi biti iskren pred Isusom i govoriti mu o svojim bolnim emocijama. Sjetimo se samo Psalama kako pisac direktno, bez suzdržavanja govori Bogu o nepravdi koja mu je nanesena. Posve iskreno, otvorena srca govori svome Gospodinu ono što ga toliko razara iznutra. Ja sam u svojoj molitvi često puta usiljeno pobožan. Mislim kako pred Isusa smijem doći samo sa lijepim emocijama, samo sa zahvalnošću, skrušenošću i poniznošću koja je sve drugo samo ne poniznost.

Kada čitam Evanđelje onda jasno primjećujem kako je Isusa oduševljavala iskrenost ljudi koji su mu prilazili, a kako ga je najviše žalostilo licemjerje i dvoličnost. Nisam li ja dvoličan i licemjeran svaki put kada u sebi nosim bol nepraštanja, a pred Isusa dolazim nasmiješena lica i pokušavam glumiti kao da ja nemam baš nikakvih poteškoća s pitanjem oprosta. Kroz današnji evanđeoski odlomak Isus mi tako snažno progovara o tome kako svaki sud pripada njemu. Govori mi kako ja ukoliko čuvam u svome srcu mržnju postajem poput kukolja, jednostavno nesposoban donijeti bilo kakav plod u životu. Možda me plaši ova slika o kukolju za koji Gospodar izriče naredbu da se skupi u snopove i spali.

Gospodin želi snagom svoje ljubavi spaliti sve ono što guši moje srce. On uvijek čezne da moje srce, ta njegova njiva bude puna bogatog zlatnog klasja žita koje donosi obilje roda. Moje je srce njiva koju Gospodin želi učiniti plodnom. Ja sam njegovo ljubljeno dijete koje je zarobljeno svaki put kada njemu ne dozvoljavam da spali kukolj u mome srcu. Njegova je krv prolivena kako za mene, tako i za osobu koja me je ranila i jedino ta sveta, božanska krv ima snagu da donese duboko iskustvo pomirenja u moje srce. Dok promatram što je sve Isus za mene do sada učinio i kako mi uvijek rado prašta polako u meni njegov Duh prašta svima koji su me na bilo koji način povrijedili te spaljuje kukolj koji guši zlatno klasje moje njive, moga srca.