SVAKODNEVNO U 7:30 Što ćemo donijeti pred Gospodina?

ČITANJA:

2Iv 4-9;

Ps 119,1-2.10-11.17-18;

Lk 17,26-37

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi. Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. Tako će isto biti u dan kad se Sin Čovječji objavi.«

»U onaj dan tko bude na krovu, a stvari mu u kući, neka ne siđe da ih uzme. I tko bude u polju, neka se ne okreće natrag. Sjetite se žene Lotove! Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati.«

»Kažem vam, one će noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti zajedno: jedna će se uzeti, druga ostaviti.« Upitaše ga na to: »Gdje to, Gospodine?« A on im reče: »Gdje bude trupla, ondje će se okupljati i orlovi.«

Riječ Božju tumači fra Josip Ivanović:

Posljednji dani, pri čemu mislim na poplave, potrese, nesreće… – kao da ih već sada živimo. Kao da se nalazimo u Sodomi iz koje nas Gospodin poziva da izađemo ne osvrćući se više na prošlost, na ono što se dogodilo, nego usmjeravamo svoj pogled od staroga prema novome, od prošlosti prema budućnosti.

Evanđelje pred nas stavlja izazov vremena kojim smisleno ili besmisleno živimo i iskorištavamo. Isus nas poziva na pametno korištenje vremena i podsjeća nas da je posljednji čas da nešto promijenimo. Da se ne osvrćemo unazad jer što je učinjeno, učinjeno je; još uvijek imamo priliku biti bolji i kvalitetniji. Isus nas podsjeća na (gotovo filmske) prizore Lotove žene koja se osvrće na propast grada pa i sama propada. Njezin kraj ovisi isključivo o njezinu neposluhu Božjoj riječi; jer je željela vidjeti što se događa, željela je živjeti po svojemu.

Istina je da su naši životi ispunjeni iskustvima prošlosti, da živimo sadašnjost ne znajući što će nas čekati u budućnosti. Stoga, živimo svaki dan kao da nam je posljednji da ne bismo – osvrćući se samo na prošlost – izgubili smisao i novost budućnosti. Taj zaokret događa se sada jer nikada ne znam hoću li dočekati sljedeći udisaj ili će mi već sljedeći biti posljednji izdisaj.

Što li će ili što može iza nas ostati? Ovozemaljska dobra kojima smo možda pokušavali spasiti svoje živote, prosperitetno i dobro živjeti, ostaju iza nas; možda će ih naslijediti naši najmiliji i svojom nebrigom prokockati; jesu li to naši neostvareni projekti, neizgrađene građevine? Ili iza sebe ostavljamo ne pune džepove, nego pune ruke dobrih djela, blizine onima u potrebi, zauzetosti za bolji svijet, za bližnjega… Što li ćemo donijeti pred Gospodina?

Grozota pustoši jednoga uništenoga grada, o kojemu Isus progovara, slika je ljudskoga života koji danas jest, a sutra nije; slika je i naših odnosa, naših srca; posebno u ovom vremenu kada smo potreseni jadima i rastrgani nevoljama. Grozota pustoši događa se gdje se nalaze leševi, gdje je prolivena krv, nad kojom se orlovi okupljaju ne bi li rastrgali ono što je preostalo.

Grozota pustoši nasilja i nepravde, krive osude i raspeća rađa ljepotom obilja zaštite, pravde i uskrsnuća. Prvi je tom grozotom prošao naš Spasitelj, a zatim svi mučenici i svjedoci. Prešli su put od osjećaja napuštenosti i bolnoga usklika: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ do potpunoga predanja u Božje ruke i radosnoga usklika.

Pokraj svega toga, pitamo se: imaju li borba za istinu, borba za pravdu, patnja, žrtva, toliki darovani i izgubljeni životi, u konačnici mučenička smrt, imaju li smisla ako se svijet ne mijenja? Jesu li tolike žrtve bile uzaludne? Hoće li, zapravo, naša današnja muka i svojevrsno mučeništvo uroditi plodom? Kojim plodom? Plodom većega međusobnog poštovanja, strpljenja, povjerenja prema bližnjima; unutar naših obitelji i crkvenih zajednica? Zemlja natopljena krvlju, orošena molitvom i potpomognuta Božjom milošću zasigurno će donijeti plod. Ipak, u iščekivanju ploda potrebno je biti strpljiv i postojan.