SVAKODNEVNO U 7:30 Rast i napredak u sadržaju srca

ČITANJA:

od dana: Dj 11,1-18;

Ps 42,2-3; 43,3-4;

Iv 10,1-10

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.«

Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači don Hrvoje Poljak:

Dragi slušatelji HKR-a, jučer je Crkva slavila svetkovinu Dobroga Pastira. Današnje nam Evanđelje također govori o toj temi. Najprije je važno primijetiti da nas Gospodin uvijek upozorava da je On pastir, a nas stalno podsjeća da smo mi ovce. Što znači biti ovca? Ta riječ ne rabi se ovdje u nekom omalovažavajućem smislu.

Ovca je plemenita i vrijedna životinja, daje runo, mlijeko, meso, ali je i ugrožena životinja, katkad bespomoćna. Ona ne nosi u sebi ništa čime bi mogla nekoga ugroziti; niti ima način da bi se ikom mogla suprotstaviti.

Isus nam tom slikom objašnjava čovjekovu stvarnost. Čovjek u sebi nosi neizmjernu vrijednost, a to je duša koja je besmrtna, nosimo božanski život – veliku dragocjenost. Ali mi nemamo nikakvog vlastitog mehanizma da bismo ga mogli sačuvati i da bismo se mogli suprotstaviti opasnosti od Zloga. Jedini način da se suprotstavimo, ali više nego dovoljan, jest da ostanemo uz Pastira, i da mu budemo vjerni. Naš Pastir nas beskrajno voli, i jači je od svakoga zla. Smisao naše vjere jest da uđemo duboko u zajedništvo s našim Pastirom – Isusom Kristom, da upoznamo njegovu Osobu, da upoznamo tko je Bog, ali i da otkrijemo: tko je čovjek.

S druge strane, Bog nam govori da se mi svi krećemo prema nekamo, da idemo, da smo na putu i da nas On vodi, ako to želimo. Mi znamo kako naš život brzo prolazi i više ga ne možemo vratiti. Ali naš život ima točno određeni cilj. Što je Bog učinio? Bog je došao među svoje ovce i On ih želi voditi. Taj pastir koji nas vodi, beskrajno nas ljubi.

Na koji nas način okuplja? Koja je to zajednica ili stado koje vodi naš Pastir? To je Crkva. Zato je Bog osnovao Crkvu, to je stado koje vodi Isus Krist.

Kako se to stado hrani? Ne hrani se nečim divljim ili nekom travom. Bog nas hrani svojim Tijelom i svojom Krvlju. Euharistija i Njegova riječ, Njegovo tijelo, Njegova Krv, ono je što On nama daje.

Kojim to putem mi idemo i što je to što usmjerava našu stazu? To su Božje zapovijedi. Idemo točno određenom stazom koju nam pokazuje Bog – i kad je napuštamo i kad rušimo Božje zapovijedi, silazimo sa staze kojom ide naš Pastir.

U čemu mi rastemo, u čemu mi kao ovce napredujemo? Mi rastemo i napredujemo u sadržaju svoga srca. Naše srce stalno mora biti punije, zdravije u nekoliko važnih stvari, a to su: življenje ljubavi, dobrote i onih osam blaženstava o kojima nam Bog govori (usp. Mt 5, 1-12; Lk 6, 20-23). Kako naš život odmiče, tako idemo prema svojoj nebeskoj domovini. Idemo prema kraju, a zapravo prema početku. Na ovaj način putujemo samo sada – samo dok smo na zemlji, mi smo putujuća Crkva. Ali mi ćemo doći na odredište, postići ćemo priželjkivani cilj: život u Bogu i s Bogom, zauvijek.

Koji je to put, kojim nas Isus želi voditi prema Nebu?

Čitali smo jučer, kaže apostol Petar: „Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim“ (1 Pt 2,21). Isus nije trpio za sebe, nego je trpio za nas. On je sve što je za nas učinio na križu mogao učiniti i bez križa, jer je Bog, ali učinio je to da bi nam pokazao put i poučio nas kako trebamo trpjeti.

Bog vodi svoje ovce prema Nebu, i bira između nas ljude koji će nastaviti njegovu pastirsku službu, koji će, u njegovo ime, biti među ovcama. Kada se dijele sakramenti, onda se to čini preko ljudi, preko svećenika. Svi smo pozvani dati svoj doprinos, iz svoga srca, žrtvom i ljubavlju, kako bi cijelo stado koje Bog vodi prema Nebu, prema obećanoj zemlji, išlo što uspješnije i blagoslovljenije i da dođemo svi, tamo gdje Gospodin želi.