SVAKODNEVNO U 7:30 Prepoznati Božju prisutnost

ČITANJA:

2Sam 24,2.9-17;

Ps 32,1-2.5-7;

Mk 6,1-6

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga njegovi učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.

A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.«

I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Antun Faltak, sudski vikar Bjelovarsko-križevačke biskupije:

Poštovani slušatelji Hrvatskog katoličkog radija,

Draga braćo i sestre!

Koliko je zadivljujuća vjera Jaira, jednog od nadstojnika sinagoge i žene koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja iz jučerašnjeg evanđelja, toliko je tvrda i uznemirujuća nevjera Isusovih najbližih u njegovom zavičaju kamo je došao u pratnji svojih učenika.

Evanđelist piše kako je Isus učio u sinagogi svoga zavičaja a oni koji su ga slušali, preneraženo su se čudili da on, njihov brat i rođak, njihov susjed i prijatelj – govori tolikom mudrošću i čini tolika silna djela. Isus pak s druge strane, čudio se njihovoj nevjeri – da u njemu, svome bratu i rođaku, svome susjedu i prijatelju – kroz tolike godine nisu prepoznali ono što on doista jest, Emanuel, Bog s njima.

Imajmo razumijevanja za Isusovu braću i sestre, rođake, susjede i prijatelje. Oni su prepoznali Božju mudrost i Božju snagu s kojom je Isus govorio i djelovao, međutim ono što ih je skandaliziralo, ono što ih je žuljalo i nije im bilo jasno jest – kako to da čovjek s kojim su živjeli i odrasli, s kojim su jeli i pili, s kojim su se igrali i učili – čini djela božanska. Njihova sablazan nije što u mudrosti i silnim djelima ne bi prepoznali Božju snagu, nego što u Isusu, svome bratu i rođaku, susjedu i prijatelju – nisu prepoznali Boga i njegovu prisutnost. Nisu mislili da je on vrijedan njihove pažnje i povjerenja – nisu mu vjerovali.

Imajmo razumijevanja za njih, jer često puta ni mi to ne uspijevamo. O kada bi mogli u čovjeku pored sebe, bratu i sestri, rođaku i susjedu, prijatelju i neprijatelju, znancu i neznancu, domaćem i strancu – prepoznati dostojanstvo djeteta Božjega i Božje prisustvo, priznati da je vrijedan naše pažnje, našeg vremena i ljubavi, naše brige i povjerenja.

Bog nas je jednom zauvijek pohodio svojim Jedinorođenim Sinom koji nas je otkupio, u kojega vjerujemo i čijoj se prisutnosti radujemo. No svakoga dana Bog nas daruje svojim sinovima i kćerima, braći i sestrama, rođacima i susjedima, prijateljima i neprijateljima, znancima i neznancima, domaćima i strancima – u kojima trebamo prepoznati Njegovu prisutnost. Ne smijemo si dopustiti da ikada, bilo koga prezremo i smatramo da nije vrijedan naše pažnje, vremena i ljubavi, naše brige i povjerenja. Ako bi se to dogodilo, Krist bi se i nad nama ražalostio, i čudio bi se našoj nevjeri.

Dok prihvaćamo Isusa kao Boga i Otkupitelja, radujemo se i zahvaljujemo za dar Božje djece s kojima živimo – naše braće i sestara, rođaka i prijatelja i svih ljudi. Nemojmo dopustiti da ičiju riječ ili djelo, ičiji život ili tijelo – prezremo i omalovažimo. Istinska vjera u Isusa otvara nas onima koji su danas pored nas i koji su nam braća i sestre, naši rođaci i prijatelji.

Od srca vam želim blagoslovljen ovaj dan.