SVAKODNEVNO U 7:30 Pozvani smo rasti u međusobnom nadopunjavanju, pomaganju i dijeljenju

ČITANJA:

1Sol 4,9-11

Ps 98,1.7-9

Mt 25,14-30

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan — svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.«

»Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’«

»Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’«

»A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’«

»Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu: ondje će biti plač i škrgut zubi.’«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Marko Obradović:

Čovjek koji je dijelio talente u ovoj paraboli predstavlja Boga, a sluge smo mi, ljudi. Svakome je dao različit broj talenata, onako kako on to misli da treba. Ne radi se ovdje o nepravdi. Između ostalog, pravo je bogatstvo što je svatko od nas drugačiji. Svi smo pozvani ići u život s onim što imamo, reći „da“ Gospodinu svakom daru kojeg smo od Njega primili. Nipošto ih ne trebamo zakopati i čekati neke „crne dane“. Ako nam je Bog dao određeni dar i svjesni smo ga, na jedan smo način dužni staviti ga u službu drugoga. Sveti Franjo kaže da onaj koji se daruje prima. Ako ne činimo ništa s onim što nam Bog daje, ako smo zagledani u sebe ili zemaljska dobra postajemo lijene sluge.

Prispodoba veli kako je čovjek podijelio talente i otputovao. Tako nam i Bog daruje isto, i ostavlja nas slobodnima. Na nama je kako ćemo se odnositi prema primljenom, i hoće li ono biti umnoženo ili će ostati na istome. Sve što nam daje je iz čiste ljubavi. Reći „ne“ Njegovim darovima značilo bi reći „ne“ Njegovoj ljubavi. Kad god nešto dijelimo s drugima ili stavljamo tuđe dobro mjesto svoga, Bog nas nagrađuje tako što nadodaje još talenata na već postojeće. U Boga nema mjere. Mi smo ti koji smo postavili ciljeve i granice. S druge strane, strah je taj koji nas koči da prepoznamo kako se ti talenti dijeleći umnažaju. Strah da neću uspjeti, da ću biti ismijan, hoće li se moja žrtva i izlaganje isplatiti itd. Ili druga krajnost – lijenost zbog koje mi teško izići iz svoje „komfort zone“ i ne želim se izlagati.

Svako je od nas dobio različito talenata. To ukazuje kako jedni bez drugih ne možemo. Pozvani smo rasti u međusobnom nadopunjavanju, pomaganju i dijeljenju. Različitost je dinamična koja nam očituje nam čudesnu Božju ljubav. Čudesno je i to kako Bog u svojoj ljubavi prema čovjeku, daje mu potpunu slobodu da upravlja sa svime što je primio. Svima kojima je dao, i malo i puno talenata. Velika je odgovornost pred nama. Najgore bi bilo primiti nešto od Boga, a to ne koristiti. Erazmo Roterdamski kaže kako su dvije pojave koje nas sprječavaju da koristimo darove: 1. stid kojim se zasljepljuje duh i 2. strah koji u svemu vidi opasnost i obeshrabruje nas. Ne bojmo se okusiti i umnožiti Božju ljubav. Ne stidimo je se i pokazati. Od ljubavi Božje prema nama učimo ljubiti druge, kaže sv. Pavao. Ako Bog može ljubiti mene, grešnog, kako onda da ja takav ne ljubim drugoga? Kada u ljubavi prihvaćamo jedni druge, onda ih u slobodi prihvaćamo takve kakve jesu, bez osude, ne tražeći promjenu odmah i sad.