SVAKODNEVNO U 7:30 Povjerovati znači otvoriti se susretu s Bogom

ČITANJA:

vl: Sef 3,14-18a (ili: Rim 12,9-16b);

Otpj. pj: Iz 12,2-3,4b-6;

Lk 1,39-56

Tekst evanđelja:

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Riječ Božju tumači fra Milan Gelo:

Poštovani slušatelji,

31. svibnja Crkva slavi blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije. Tekst koji čitamo na današnji blagdan svim je vjernicima dobro poznat, a radi se o Marijinom hvalospjevu Veliča. Ovaj se hvalospjev nalazi u Lukinome evanđelu u kojem je Marija prikazana kao protagonistica, kao samostalna osoba koja govori i djeluje. Marija je prikazana kao ona koja nešto poduzima. Ona nipošto nije nijema promatračica zbivanja, nego vrlo zauzeti sudionik događaja. U tom smislu valja razumjeti ono što Marija čini nakon spoznaje da će postati Isusovom majkom. Važno je znati da Marija, nakon što se susrela s anđelom Gabrijelom, nema potrebu ostati u samoći kako bi razmišljala o onome što je Bog njoj učinio. Marija ustaje i napušta mjesto u kojem je doživjela neobično iskustvo Boga. Nakon što je anđeo otišao od nje, Marija jednostavno odlazi u posjet svojoj rođakinji. Moglo bi se reći da Marija ne čini ništa neobično. Ona radi ono što pripada rodbinskim odnosima, a to je posjećivanje. Jedan od pokazetalja rodbinskih odnosa upravo je briga za one koje su naše krvi. Ne može se reći da je netko rođak, ako ne njeguje prisne odnosa s onima koje naziva svojom rodbinom. Čini se da Marija, iako je sâma trudna, nema namjeru baviti se svojim stanjem, nego ide ususret svojoj trudnoj rođakinji Elizabeti. Marija ustaje, hoda, ulazi u kuću i pozdravlja. Marija je prikazana u pokretu. Ona ne miruje. Nalazi se u žurbi. Ovo nas može podsjetiti i na pokret koji su doživjeli pastiri kada su pohitili kako bi se poklonili djetetu Isusu (usp. Lk 2, 16). Svakako nas ova spremnost i pokret podsjećaju i na brzinu kojom su se Isusovi učenici odazvali na njegov poziv: oni „ostaviše sve i pođoše za njim.“ (Lk 5,11) Moglo bi se reći da, kada je nešto vrijedno, ono treba što prije biti podijeljeno s drugima. Marijinim dolaskom u Zaharijinu kuću nije se dogadio samo susret rođakinja, nego i dviju žena koje u svojim utrobama nose ono navrijednije, a to je ljudski život. Ono što je vrijedno, za to nema čekanja. U tom smislu se može razumjeti i Marijina žurba. Od Marijine vjere veliku korist ima i njena rođakinja Elizabeta.

Osim toga, na Marijin, vrlo vjerojatno, uobičajen pozdrav, Elizabeta uzvraća na neobičan način, jer naziva blagoslovljenom nju, ali i njezino dijete (usp. Lk 1,42). Ivan Pavao II. je napisao na jednome mjestu da je u Elizabetinom pozdravu svaka riječ znakovita. Znakovito je da je Marija blagoslovljena. Inače, nema većega blagoslova od mogućnosti donijeti život. U Marijinom slučaju se ne radi o običnom djetetu, nego o čedu koje je sveto i koje je Sin Božji (usp. Lk 1, 35). Sada se postavlja pitanje. Zašto uopće Marija ide u pohod Elizabeti? Što je glavni razlog njezina odlaska trudnoj rođakinji? U povijesti kršćanstva su nastali različiti odgovori. Jedan od zanimljih odgovora ponudio je milanski biskup sv. Ambrozije. On tvrdi da Marija koja je puna Boga, ne može otići nikamo, nego visoko, tj u Gorje. Prema njemu je vrlo važno da je Marija pohitila u Gorje (usp. Lk 1,39). Kad je netko Bogom ispunjen, on ima potrebu ići naviše. Budući da to čini iz ljubavi prema svojoj rođakinji Elizabeti, odlaskom u Gorje ona zapravo ide služiti. Prema sv. Ambroziju Marija žuri posjetiti svoju rođakinju kako bi ispunila svoju dužnost, ali i kako bi se uvjerila da Bog može činiti što on hoće. Prema Ambroziju Marija nije posumnjala u ono što je čula od anđela Gabrijela, nego čovjek koji je ispunjen Bogom uvijek ispred sebe ima i potrebe drugih ljudi. Onaj koji je susreo Boga, nikako ne može ne vidjeti potrebe konkretnoga čovjeka. Marija je, kako je protumačio papa Ivan Pavao II., potaknuta i vođena ljubavlju otišla u kuću svoje rođakinje. Milost Božja, prema tome, nikada nije dana nekome samo zbog nečije osobne koristi, nego i zbog toga kako bi svi imali koristi od Božjega dara ljudima.

Susret dviju trudnica, dviju rođakinja nije važan samo zbog njegovanja njihovih međusobnih rodbinskih odnosa, nego i zbog toga što u razgovoru Marije i njene rođakinje Elizabete saznajemo bitne Marijine oznake. Marija je nazvana Gospodinovom majkom. Elizabeta se ne pita toliko o načinu kako se to dogodilo, nego se čudi da je Marija došla upravo njoj. Marija je nazvana blaženom zato što je povjerovala. Ona nije velika jer je njoj nešto nametnuto, pa je morala prihvatiti. Marija je posebna jer je slobodno prihvatila Božju ponudu. Kod Boga očito nema prisile i nasilja. Iz toga se razloga vjera ne da nametnuti, jer je vjera slobodan pristanak na Božju ponudu. Iz toga je razloga Marija drukčija jer je povjerovala. Zato je ona i nazvana blaženom. Marija je i kod Elizabete vidjela da je Bogu sve moguće (usp. Lk 1,37), a i sama je pristala na ono što u ljudskim očima izgleda neizvedivo. Zapravo, svaki put kada povjerujemo i mi postajemo blaženi, kako je na jednom mjestu napisao sv. Bonaventura. On piše da „nije blažena samo ona koja je začela i dojila [Isusa], nego su blaženi također oni koji je nasljeduju, tj. koji slušaju i vrše Božju riječ.“ Povjerovati znači otvoriti se susretu s Bogom, ali i svrnuti svoj pogled na potrebe bližnjih, kako je i Marija učinila.