SVAKODNEVNO U 7:30 Pouzdana molitva izvor je svakog napretka

ČITANJA:

Rim 5,12.15b.17-19.20b-21;

Ps 40,7-10.17;

Lk 12,35-38

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!

Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!«

Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Žinić:

Dobro jutro i neka vam je čitav dan ispunjen Božjim blagoslovom.

Crkva je po svojoj naravi misionarska, upućena k narodima (missio ad gentes). Ove nedjelje koja je ostala iza nas proslavili smo Svjetski misijski dan pod geslom „Žar u srcu, noge na putu“. Papa Franjo je kao temu za svoju misijsku poruku izabrao sliku dvojice učenika na putu u Emaus. Ta su dvojica osjetila ushit i žar u srcu dok im je Isus govorio i otkrivao Pisma, uvidjeli su da idu u pogrešnom smjeru i isti se čas bez oklijevanja dižu i kreću natrag prema zajednici u Jeruzalemu s radosnom viješću da su našli Gospodina i da je uskrsnuo. Pojam „žar u srcu“ označava našu otvorenost za iskreno i plodonosno slušanje Božje riječi, a „noge na putu“ spremnost da srcem ražarenim njegovom riječju i ljubavlju kao istinski misionari naviještamo veliko otajstvo njegova spasenja. Kad je već riječ o misijama, nesvjesno prvo pomislimo na nerazvijene zemlje trećega svijeta kojima je potrebno navijestiti radosnu vijest i pomagati im u njihovu siromaštvu. No, danas kao da su nastupile nove prilike i svjedoci smo svojevrsnog obrata. Događa se već da k nama dolaze misionari iz tih nama dalekih i nepoznatih zemalja i polako postaju na ovim prostorima nositelji nove evangelizacije ili reevangelizacije. Kao da smo sami sebe prometnuli u misijsko područje, narod čiji su se bokovi u okorjelosti srca raspustili i u svjetiljkama je već odavno ponestalo ulja. Parafraziram današnji evanđeoski odlomak.

U današnjem Evanđelju Isus iznova učenicima nagoviješta svoj drugi dolazak; ovoga puta u slici gospodara koji se vraća sa svadbe. Budnost ili spremnost Isus označava izrazima „bokovi opasani“ i „svjetiljke upaljene“. „Bokovi opasani“ metafora je koja dolazi iz hebrejskog običaja da se osoba, prije nego što krene na put, spremi, odnosno tako pripaše svoju odjeću (svoje haljine) da može što lakše putovati po prašnjavim putovima. Pojam također evocira na noć izlaska izraelskog naroda iz egipatskog ropstva kada Jahve daje upute narodu da žrtvuju i blaguju Pashu „opasanih bokova, s obućom na nogama i štapom u ruci“. Tako mogu lakše prolaziti kroz iskušenja pustinje do obećane zemlje. Obećana zemlja slika je svadbe iz evanđelja ili kraljevstva nebeskog odakle će doći Spasitelj nagraditi vjerne i spremne. Slika koja govori kako će gospodar koji se vraća sa svadbe posjedati za stol svoje sluge i posluživati ih, nešto je nečuveno za Istok. Usudio bih se reći da je to jednako tako nečuveno i za naše prilike: da vlasnik (direktor, upravitelj) kod stola poslužuje svoje radnike. Čovjeku teško ostvarivo, ali ne i Bogu. Stoga u toj slici prepoznajemo našeg Učitelja koji ni za svog prvog dolaska nije htio da mu se služi, nego da on bude taj koji poslužuje. Za drugoga svojeg dolaska postupit će jednako: posluživat će one koji će svojom angažiranošću sami sebe učiniti dostojnima.

„Upaljene svjetiljke“ ne treba držati u rukama, dovoljno je održavati ih upaljenima, što je znak naše budnosti i koncentriranosti na gosta koji nam dolazi ususret. Mudre djevice iz jedne druge prispodobe održale su svoje svjetiljke upaljenima dok su lude zaspale s upaljenim svjetiljkama i tako si dopustile da nespremne i bez ulja dočekaju okasnjela Zaručnika. Rekao bih da metafora „upaljene svjetiljke“ označava moju usredotočenost na vrijednosti koje su mi neophodne za ostvarenje vlastitoga smisla života, ali i budućega vijeka, a negdje u meni čuče neprobuđene i neostvarene. U pojmu „upaljene svjetiljke“ također gledam asocijaciju na molitvu. Današnji čovjek prestao je moliti jer ne shvaća njezinu potrebu i smatra da ona remeti njegov komfor. Molitva je čin naše poniznosti i malenosti pred nekim ili nečim što me nadilazi, a ne kazališna scena niti dekorativni izložak i ne pripada onome što se može pojmiti kao nešto suvišno, opterećujuće i slučajno u našem vjerničkom poslanju. U molitvi stavljamo svoje ruke, nesigurnost svojeg žića, u snagu i sigurnost Božjih ruku. Takva pouzdana molitva zasigurno postaje izvorom svakog našeg napretka.

Zato ti želim, dragi prijatelju, da iskrenom i postojanom molitvom ražariš svoje srce i odvažno kreneš na put ljubavi i služenja Gospodinu i svojoj braći opasanih bokova i s upaljenim svjetiljkama. Blago nama ako nas Gospodin, kada dođe, nađe tako.