SVAKODNEVNO U 7:30 Potencijal ljubavi

ČITANJA:

Post 11,1-9;

Ps 33,10-15;

Mk 8,34 – 9,1

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dozva Isus narod i svoje učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.

Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi? Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj? Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju – njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svojega zajedno sa svetim anđelima.

Još im govoraše: »Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide da je kraljevstvo Božje došlo u sili.

Riječ Božju tumači fr. Ivan Marija Tomić:

Draga braćo i sestre, u svojoj pjesmi Balada o prolaznosti, Arsen Dedić, između ostaloga, kaže i sljedeće: „Gdje najviše smo dali/ dobivali smo manje,/ al´ mislili smo – to je/ tek privremeno stanje// Kad gubili smo život/ govorili smo: “Neka”/ i vjerovali čvrsto/ da pravi tek nas čeka// Putovali smo dalje/ kad davno već smo stigli/ Tek počeli smo nešto/ a drugo već smo bili// U započetoj priči/ u ljubavi bez traga,/ jer svakoj smo se kući/ približili do praga.“

Pjesnik ovdje govori o propuštenim prilikama, o davanju u ono što nismo trebali, o gubitku i sebe i vremena da bi se na kraju uspostavilo da smo živjeli na površini života i neostvareni. U evanđelju koje je pred nama, Krist nas upozorava kako je lako dati se u pogrešne stvari, kako je lako smatrati životom ono što nije život, kako je lako grčevito se držati krivih stvari s mišlju da nam one daju sigurnost, dok su nepostojane kao i sve od ovog prolaznog svijeta. Dajemo se u trci za materijalnim, za priznanjima, vlašću ili čašću, a na kraju gubimo sebe već ovdje, ali ono što je najgore, gubimo se i za vječnost.

Stoga nas Isus poziva da uzmemo svoj križ i idemo za njim – tek tako ostvarujemo istinski potencijal za koji smo stvoreni i na ostvarenje kojeg smo pozvani. To je potencijal ljubavi. Stvoreni od Boga koji je ljubav, otkupljeni neprocjenjivom cijenom Kristove muke i smrti, mi smo pozvani uzeti križ koji nije ništa drugo do li križ življene sebedarne ljubavi, ljubavi koja počiva na posluhu volji Očevoj, volji Onoga koji nas je htio i najbolje zna što je dobro za nas, a za one oko nas preko nas. Naravno, u palom svijetu kršćanski ljubiti znači biti uzdignut na križ – to je ono uzdizanje koje čovjeka diže iz palosti, ali na taj način se i svijet diže – križ biva smjerokaz prema Nebu.

Ukoliko to nastojimo izbjeći, ukoliko se stidimo živjeti za Krista i na Kristov način, ukoliko evanđelje nastojimo prilagoditi svijetu, a ne svijet mijenjati evanđeoskim životom i porukom, onda mi odbacujemo i Krista i njegovu ljubav, ali i vlastitu žrtvu ljubavi, prepuštamo se sebičnosti i sebeljublju koje dovodi do toga da se zatvaramo za vječnost s Bogom, više nismo Njegovi, ne zato što bi On to htio, već stoga što smo se mi tako opredijelili.

Imajmo, dakle, na umu veličinu na koju smo pozvani, kako ne bismo pripadali „ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju“, te kako bismo u svom životu vidjeli, već ovdje i sada, dolazak Kraljevstva Božjega u sili istinske ljubavi. Amen.