SVAKODNEVNO U 7:30 Pomoć kroz šutljivu blizinu

ČITANJA:

1Kor 15,1-11;

Ps 118,1-2.16-17.28;

Lk 7,36-50

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.

Kada to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.« A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.«

I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.«

Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak:

Današnje evanđelje govori nam o susretu Isusa i grešnice. Taj susret odvija se s malo riječi, ali ispunjen je emocijama. Žena, čiji život ne odgovara moralnim standardima Isusovih sustolnika, dočula je da je velik prorok u njihovu gradu te je u nemalom strahu odlučila doći u kuću u kojoj se tada nalazio. Ta žena nema više što izgubiti. Dobar glas odavno ju ne prati, blage ljudske riječi utjehe odavno ne očekuje. Računa još na pomoć neba i blagu ruku proroka o kojem sluša.

Možemo samo zamisliti kakav je težak život imala ova grešnica. Suze su tekle niz njezino lice kad se približila Isusu. Sagnula se do njegovih nogu, jer večera je, prema židovskim običajima i rasporedu sjedenja, bila u tijeku. Suza suzu goni! Nema druge opcije – želi još samo blagu riječ onoga za kojeg čuje da liječi, tješi, podiže. Maže Isusu noge miomirisima i kao da time želi reći da i u njoj ima još volje za promjenom. Kao da želi osloboditi iz sebe svu dobrotu, želi se iz temelja promijeniti. Želi da se iz njezina ranjena duha proširi miomiris života, kao što se prostorom proširio miomiris koji je grčevito držala u svojim rukama prilazeći farizejevoj kući. Ne mari ona više za ljude. Mogla je očekivati da će ju izbaciti iz kuće, da uopće neće ući. Ali sad je pod njegovim nogama i plače, u tišini pokazuje da je na dnu života i traži pomoć neba.

Umjesto proroka, susrela je ova žena samoga Boga, Utjelovljenoga Sina Božjega. Umjesto riječi prijekora, upućivanja na moralni život, liturgijske i ostale religijske propise naroda kojem pripada, Isus jednostavno izgovara ženi riječi: Oprošteni su ti grijesi! Samo Bog može opraštati grijehe. I to Isus čini, jer on je Bog! Farizeji su u čudu, ali za razliku od ponizne žene grešnice, upravo oni dobivaju pouku. Ne treba grešnici pouka, ona dobro zna tko je, zna kakvo je stanje njezine nutrine, zna dobro gdje je i kako griješila. Pouka treba onima koji moralni zakon poznaju do u tančine. Isus poučava o smislu zakona one koji svaku riječ toga zakona znaju naizust.

Ljubav je riječ o kojoj Isus danas poučava farizeje. Kao što bismo teško slona ili, Isusovim riječima, devu provukli kroz ušicu igle, tako je teško ta riječ – ljubav – ulazila u farizejska srca. Ali Isus ne odustaje! Poučava Šimuna da su ženi oprošteni mnogi grijesi jer je mnogo ljubila. Tko malo ljubi, malo mu se oprašta! A velika vjera ove žene, koju je ljubav prema životu gurala naprijed, zavrijedila je ovaj čin oproštenja.

Koliko puta se suvremeni vjernici nalaze pred provalijama životnih problema svojih bližnjih. Koliko puta se ljudi današnjice okreću od patnje, boli, briga ljudi s kojima žive, samo zato što ne odgovaraju moralnim normama koje sami žive. Koliko se puta može čuti s naših usana riječi: Pa gdje je bio ili što je radio čitav život da sada nema krov nad glavom, osiguranu starost pa prosi od nas! Koliko puta se zna čuti one riječi: Tako joj treba, sama je provocirala, da je bila čednije obučena, ne bi joj se to dogodili! Koliko puta mnogi kršćani danas znaju reći: Sama si je kriva, da je bila poniznija i šutljiva, da nije davala povoda, ne bi ju udario, ne bi ju silovao, ne bi ju ubio! Sama si je kriva! Na patnju bližnjih odgovaramo mnoštvom ovakvih i sličnih ispraznih riječi. Ispraznih, jer osobi na dnu provalije života ne daju potrebnu pomoć. Šutljiva Isusova blizina danas nam daje pouku više nego bezbroj riječi. Tek u istinskom susretu s bližnjim možemo upoznati dubine njegova ili njezina života. Tek šutljiva blizina ponekad je dovoljna da se netko podigne iz kaljuže u kojoj se nalazi. Ne liječi nam duh mnoštvo savjeta te minuciozno isprepletenih upozorenja, opomena i zakona prenesenih osobi koja se nalazi u problemu. Zajednički hod kraj te osobe često je dovoljan. Biti tek dobra potpora! Znate one šprajcere za šljive da se grane i stablo ne pretrgnu od težine ploda? Znate kako maslinu i lozu treba potakjat? Mi smo pozvani bit to drvo kojim se podšprajca ili potakja bližnjega u nevolji. U miru i s puno ljubavi nositi teret, dokle god je to osobi potrebno.

A upravo to i Bog čini s nama samima. Ne samo kad se iz temelja mijenjamo, kad se radikalno odlučujemo za život s njime, pa mu se obratimo. On to čini svaki dan, i daje nam svakodnevno, u svojoj neizmjernoj ljubavi i milosrđu, priliku da se obratimo njemu i živimo s njim. Obraćati se Bogu možemo uvijek iznova. Iz ponora vlastitih života možemo sa sigurnošću Bogu pružiti svoju ruku. Ljubimo i bit ćemo ljubljeni! Mjerom kojoj mjerimo i nama će se mjeriti! Ne budimo stisnuta oka kad dijelimo svoju ljubav, da Bog jednom i nama ne bi širom otvorenih očiju izmjerio našu mjeru odnosa s bližnjima i njim samim.