SVAKODNEVNO U 7:30 Pogled uzdignut prema Gospodinu

ČITANJA:

Rim 8,12-17;

Ps 68,2.4.6-7ab.20-21;

Lk 13,10-17

Tekst evanđelja:

Jedne je subote naučavao Isus u nekoj sinagogi. Kad eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti. Kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: »Ženo, oslobođena si svoje bolesti!« I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga.

Nadstojnik sinagoge — ozlovoljen što je Isus u subotu izliječio — govoraše mnoštvu: »Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u dan subotni!« Odgovori mu Gospodin: »Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotnji?« Na te njegove riječi postidješe se svi protivnici njegovi, a sav se narod radovaše zbog svega čime se on proslavio.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Marinko Vukman:

Svi smo mi pozvani na promišljanja tražeći najdublje razloge sreće i budućnosti u nepresušnom blagu Objavljene riječi – Evanđelju, budući da u tom Izvoru – imamo sve! Uzvišenost i slast Božjega govora donosi nam ključ za sve ono što jesmo, što planiramo i što nas čeka! Blažen je čovjek koji svoj “bogatstvo“ nalazi u recima svetoga Evanđelja! Taj čovjek, crpeći svjetlost i mudrost iz Riječi, pogledom Objave promatra scenu svijeta očima Onoga koji je sve stvorio i koji svime upravlja do konca svijeta.

Evanđelist Luka donosi nam jedan znameniti odlomak u kojemu nam objavljuje najdublju tajnu Isusova dolaska i onoga što On želi ostvarivati u našem svakidašnjem životu i budućnosti. Naime, sveti Luka piše “jedne je subote naučavao Isus u nekoj sinagogi”. Navikli smo možda Isusa promatrati jedino kao Liječnika ili Osloboditelja, ili bi ga takvoga uvijek htjeli sresti i doživjeti!? Možda nam se često događa da mislimo kako Isus “trošio” svoje božansko “vrijeme” na poučavanju, zar ne bi bilo bolje da ga troši samo na liječenje, jer je čovjeku najvažnije zdravlje. Isusu je bilo silno stalo da čovjeka opterećenog tamom “neznanja” i nepoznavanjem izvora njegovih problema i poteškoća, briga i bolesti, rasvijetli svojom božanskom objavom, kako bi čovjek što lakše pronašao put do svoje istinske sreće, blagoslova i radosti!

Kao nekoć u sinagogi, tako i danas Isus želi svoj narod poučavati u crkvama, gdje je On živ u svim Svetohraništima svijeta, u Njegovoj Riječi, u srcima Njegovih učenika. I što se događa u trenutku dok Isus naučava? Evanđelist Luka razotkriva “kad eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti”. Ta žena, s predugim „stažem“ trpljenja jer je osamnaest godina imala duha bolesti. Sveti Luka ovdje govori o “duhu bolesti”. I ona je bila opterećena jednim “nevidljivim neprijateljem” koji ju je prisilio da bude zgrbljena i da se nije mogla nikako uspraviti! Dakle, utjecajem toga neprijatelja morala je biti kroz osamnaest godina u takvom zgrbljenom položaju. To je neshvatljivo za ljude koji sličnu poteškoću nisu doživjele! Međutim, svi se sjećamo svoga djetinjstva i odrastanja. Svi smo mi, više ili manje, jedva čekali postati punoljetne osobe. Navršiti osamnaest godina, za nas je ustvari značilo “početi živjeti svojim životom”, odnosno učiti plivati samostalno morem vlastitoga života.

Tako je i ova žena, osamnaest godina žudila za jednim pogledom slobode, obzorja visina i širina koje nije mogla obgrliti svojim polovičnim pogledom uvjetovanim pognutošću i nemogućnosti ispraviti vlastitu kičmu. Što zapravo znači biti zgrbljen i ne moći se nikako uspraviti? Osobno u ovoj evanđeoskoj ženi danas prepoznajem naše čovječanstvo, Europu, Crkvu, našu medicinu, ekonomiju, i … današnje obitelji, kulturu, umjetnost… Kako bi dobro bilo da sve ove ustanove i stvarnosti, zapravo svi mi, dođemo u sadašnju Sinagogu – Crkvu, gdje Isus poučava, nebili na taj način dali prilike Njemu koji jedini ima moć učiniti da se ispravimo, da podignemo svoj pogled.

Današnje čovječanstvo je zgrbljeno poput evanđeoske žene koje je nadasve poput “tijesta bez kvasca” te se ne može dići u prostranstvima nade, sigurnosti i utjehe…zaboravlja uzdići pogled prema svom Spasitelju.

Krhkost današnjeg čovječanstva odražava istinitost Objavljene istine! Nitko u ovoj situaciji nema sigurne riječi nade, osim Onoga koji jest Očeva Riječ – ISUS! I upravo tada, u njezinom skrivenom vapaju i muci događa se nešto novo i veliko! Žena se nije mogla tijelom uspraviti, ali njezina vjera je dizala njen pogled i nju je držala visoko u povjerenju da će Njegov pogled u ljubavi i samilosti pasti na nju.

Sveti Luka nastavlja “kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: “Ženo, oslobođena si svoje bolesti!“ I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga”. Isus je živ! On stoji uz svakoga od nas! On je živ u “sinogagama” – crkvama, u Crkvi! Njegov nas pogled uvijek opaža! Naravno da nas On vidi i u našim domovima, u našim srcima i čežnjama! Ali On svima kaže, a tako i nama “gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Biti sabran znači biti u Crkvi! Crkva je Mistično Tijelo Kristovo! Biti sabran znači osjetiti i doživljavati bližnjega kao “svoga brata, svoju sestru”. U toj ljubavi Isus opaža ženu! I ne samo to, već ju i doziva! Imati oči i srce za druge znači biti dio Isusova poslanja i pripadati Njegovoj istinskog Crkvi! Vidjeti i dozvati drugoga znači imati otvoreno srce i razumijevanje za druge.

Svi vi dragi slušatelji HKM i svi mi sestre i braćo, dopustimo Isusu i u ovim vremenima koja su za mnoge narode, a pogotovo za one koji žive u ratnim zonama, vrlo teška, da učini svoja velika djela! Jedini on može „uspraviti“ ovo naše čovječanstvo, koje se dobrano udaljilo od Boga!

Na sve vas dragi slušatelji, vaše obitelji i zajednice, zazivam obilje mira i dobra.