SVAKODNEVNO U 7:30 P. Niko Bilić: U Isusa gledajte i razveselite se!

ČITANJA:

Hoš 11,1.3-4.8c-9;

Iz 12,2-3.4b-6;

Ef 3,8-12.14-19;

Iv 19,31-37

Tekst evanđelja:

Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.

Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli.

Riječ Božju tumači p. Niko Bilić:

Hvaljen Isus i Marija! Cijenjeni slušatelji HKR-a – Hrvatskoga katoličkog radija u lijepoj našoj domovini Hrvatskoj i diljem svijeta, braćo i sestre u Srcu Kristovu. Premila je i važna zadaća za mene progovoriti vam danas iz okrilja naše drage bazilike, svenarodnoga svetišta Presvetoga Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, koja je u opsežnoj, dugotrajnoj obnovi nakon prošlogodišnjega potresa i živo nam doziva u pamet onu drevnu misao, usmjerenu ponajprije na nas žive ljude, ljubavlju Kristovom otkupljene, i na naše duhovno stanje: Ecclesia semper reformanda – Crkvu valja stalno obnavljati. Iz bazilike odjekuje velikim slovima ispisani Gospodinov zov: “Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni!”

Dok nam Evanđelje pred oči stavlja ranu na Kristovu boku, koju Hrvatska tako dugo i tako dobro poznaje, odlična je prilika da svima vama kao isusovci zahvalimo što ste već obilno pomogli u obnovi molitvom i strukom, radom i darom. Hvala vam svima koji sudjelujete u Zakladi Anamarija Carević – zakladi za obnovu bazilike i za izgradnju pastoralnoga centra (https://zaklada-anamarija-carevic.hr/). Posebice smo vam zahvalni u milosnoj Ignacijevoj godini (2021.-2022.) koju obilježavamo pod geslom: “Vidjeti sve novo u Kristu” o 500. godišnjici obraćenja sv. Ignacija Lojolskog.

Danas se s Evanđeljem zaustavljamo u najpotresnijem i najsvetijem času cijele ljudske povijesti. Vrijeme neka stane! Evanđelje je to u kojemu je Isus, Božji Sin, već mrtav. Od tjeskobnih duševnih muka i krvava znoja prethodne večeri, zbog izdaje, ostavljenosti, muke koja dolazi, od razbojničkoga uhićenja, od izopačena sudskoga procesa, bičeva i trnja, pljuvanja i udaraca do preteškoga križnog puta, krvoločnog razapinjanja i bešćutnoga čavla, organizam Sina Čovječjega sve je izdržao i onda je stao. Koplje će utvrditi smrt, mučno se zarinuvši u mrtvo tijelo.

Krv i voda slikovito pokazuju kako je Gospodin predao svoj duh (usp. Iv 19,30). Sve je dao. Mesija u punoj ljudskoj snazi, u polovici dana svojih mora otići (usp. Iz 38,10) i ostaviti blažen projekt Kraljevstva: sve poučavanje, liječenje, utaživanje gladi, oslobađanje od zloduha, opraštanje grijeha, uskrisivanje mrtvih… – život! Križ je toliko strahovit i nelogičan da već starozavjetni grčki prevoditelj mijenja jer teško može pojmiti Božju riječ kod proroka Zaharije: “Gledat će mene – mene su proboli” (Zah 12,10). Samo vjerne mistične duše koje se klanjaju Ocu u duhu i istini, klanjatelji kakve Otac traži (Iv 4,23) tijekom dva kršćanska tisućljeća gledajući srce probodeno shvatit će, sve do danas, o čemu se radi.

Svjestan je to, dubok, motrilački pogled koji je u Bibliji prvi put opisan kad Abraham treba na Božji poziv pogledati u zvjezdano nebo (hebr. hibbit Post 15,5); zatim, kad su Izraelci spasonosno pogledali na uzdignutu mjedenu zmiju (Br 21,9), pa kod Jone, koji je bio u utrobi ribe, ali je svejedno “oči upirao” prema Hramu Gospodnjem (Jon 2,5), ili pak kad poznati psalam zove: “U njega gledajte i razveselite se” (Ps 34,6). Na taj vas pogled, smijem evo putem radio valova pozvati danas.

Koji su likovi u tom na prvi pogled pustom, mračnom prizoru prisutni? Tu su Judejci, pripadnici Božjega naroda Izraela, koji su Isusu odredili i priredili smrt. U isti čas živo oni čuvaju zapovijed o suboti i sveti blagdan Pashe koji određuje njihovu bit, podsjeća na otkupljenje iz kuće ropstva kad ih je Bog jakom rukom izveo u slobodu. Kako mi ljudi možemo biti slijepi i izokrenuti stvari, ne prepoznati i ne priznati Spasitelja puna ljubavi!? Želimo ga maknuti, izbaciti. Nastavljaju, evo što su već uglas izvikivali pred Pilatom kad im je optužena Isusa, nakon bičevanja, uvjeren da ga treba pustiti, predstavio kao kralja. Ista je riječ u židovskoj molbi koju mu sada upućuju: ukloni! (αἴρω 19,15.31). Ondje, u divljem poviku stoji isti taj glagol koji se sada prvi put ponovno pojavljuje.

Tko je tu? Tu su sukažnjenici, razapeti slijeva i zdesna. Tu su vojnici koji na inicijativu Judejaca, po Pilatovoj odredbi, prilaze jednome pa drugome. Žestokim udarcem slomit će im kosti na nogama, osuđenik se odmah guši i umire. Jezivo!

Tu je očevidac koji uživo, izbliza, vlastitim očima promatra. Zato može biti svjedok, zato je njegovo svjedočenje istinito jer je sam iskusio. Svjestan je da iznosi istinu. I to će njegovo znanje sve do trećega tisućljeća – danas nositi – Crkvu, vezati je izravno s Isusom na križu koji je radi nas ljudi radi našega spasenja mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan.

Zato nam je osobito zanimljivo primijetiti da smo u ovom kratkom odlomku iz Evanđelja prisutni i mi. Svjedok se izravno obraća svojim slušateljima, nama koji čitamo. Otkriva nam svrhu svojega svjedočanstva: da i mi vjerujemo (Iv 19,35). Cilj radi kojega je cijelo Evanđelje zapisano jest naša vjera. Svjedok pod križem želi da i mi poput onih prvih koji su izbliza pratili Učitelja, imamo zdrav temelj za vjerovanje. Pruža nam ga. Nastavlja tako tradiciju svega Pisma koje je s istom svrhom sastavljeno i tijekom stoljeća čuvano. Sam prepoznaje kako se na novozavjetnom Božjem Jaganjcu ispunja pashalni propis iz 12. poglavlja Knjige Izlaska.

p. Niko Bilić iz Družbe Isusove, Fakultet filozofije i religijskih znanosti