SVAKODNEVNO U 7:30 P. Niko Bilić: Naslov velikog dobiva onaj tko u život provodi i ostvaruje od Boga dane obveze

ČITANJA:

2Kor 3,4-11;

Ps 99,5-9;

Mt 5,17-19

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«

Riječ Božju tumači p. Niko Bilić:

Hvaljen Isus i Marija! Poštovani slušatelji Hrvatskoga katoličkoga radija velika mi je radost što na ovaj skroman način smijem na Hrvatsku katoličku mrežu donijeti plodove našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na Zagrebačkom sveučilištu.

Gospodin Isus kao Učitelj u svojemu čuvenom programatskom Govoru na gori odmah ide u bit. Zaustavlja se na primljenoj i zabilježenoj Božjoj objavi, na svetoj zbirci knjiga Božjega Zakona i njegovih Proroka koje izabrani narod sluša i od kojih živi. To je njihovo Sveto pismo koje sažimlje iskustvo tisućgodišnje povijesti i određuje njihov identitet, otkriva odakle su i tko su, sve tamo od Abrahamova izlaska pa do Malahijina proroštva da će Ilija doći kao neposredni prethodnik Dana Gospodnjega.

Prvi putu u Govoru na gori snažno će galilejski Rabbi Isus istaknuti svoju vlastitu riječ. “Zaista, kažem vam” čujemo od njega, a to će više puta ponoviti. Upozorenje je to koje se u izvorniku tvori drevnom, sveopće poznatom potvrdnom hebrejskom riječju “Amen”. To znači: vjerodostojno je, pouzdano. Tako je. A smjera na Božju istinitost i vjernost.

Velik prevrat koji Isus pokreće, a početke ima ponajprije u izlječenju bezbrojnih bolesnika i oslobođenju opsjednutih od zloduha, ni na koji način nije usmjeren na uništavanje i razaranje prijašnjega. Silan svijet koji hrli za Isusom evanđelje opisuje rabeći množinu: To su “brojna mnoštva”, pristigla iz cijele Galileje, iz glasovitih Deset gradova, preko rijeke Jordan, te iz središnje, velike pokrajine na Jugu – Judeje, i iz samoga svetoga, glavnog grada Jeruzalema. Njih Isus vidi. Zato se uspeo na goru. Njima upravlja svoju pouku.

Važno mu je u prvom redu kako oni shvaćaju stvari i zato u skladu s časnom biblijskom mudrosnom tradicijom, kakvu primjerice poznajemo iz Psalma 1., Isus najprije ističe ono što treba izbjeći, ono što nije u redu. Nemojte misliti da vaše svete izvore – Zakon, dan po Mojsiju, i proročka djela – na koje se oslanjate, kanim dovesti do raspadanja i rastakanja. Ne, ja sam došao ispuniti ih. Božja Riječ vrijedi i ostaje. Isus je ispunjenje, utjelovljenje, punina Zakona.

Usred ove pouke Gospodin neizravno ističe da su nebo i zemlja, ovaj svijet u kojemu živimo, prolazni. Upozorava nas na onu brižljivu skrb i pažljivu njegu koje nam već na početku Zakona Bog zadaje, postavljajući čovjeka u svoj vrt (“zasadio ga je” Post 4,8) zato da ga sada on obrađuje i čuva (Post 4,15). Upravo s tom nakanom Papa Franjo uspostavio je svjetski pokret Laudato sí – Hvaljen budi da cijenom sve Božje stvorenje.

Isusova revolucija sastoji se u poštivanju sačuvane predaje koja je od Oca. Isusova novost daleko je više vraćanje na početke. Kad ga primjerice pitaju o životnoj bračnoj vezi muža i žene, on skreće pozornost na prve stranice Pisma, na stvaranje i na Stvoriteljevu iskonsku misao o međusobnom prianjanju i o jednom tijelu. Kad ga budu pitali o najvećoj od svih zapovijedi, pokazat će odmah koliko cijeni i koliko poznaje drevni starozavjetni Zakon. Iz Knjige Ponovljenoga Zakona istaknut će onaj cjelovit čovjekov angažmanom – umom i srcem, dušom i tijelom – u ljubavi prema Bogu (Pnz 6,5).

Još nam je dragocjenije kad prema Lukinu evanđelju pritom sam pismoznanac, koji Isusu postavlja pitanje (Lk 10,25), odmah iz svojega vlastitog znanja dodaje i drugu zapovijed iz Levitskoga Zakonika koja propisuje ljubav prema bratu čovjeku (Lk 10,27; Lev 19,18). Vrijedi Zakon. To će naglasiti čak i prodorni, genijalni teolog apostol Pavao, koji inače ponajviše otpisuje obdržavanje Zakona. Ipak ističe pravomoćnost svega Zakona, koji se za njega slijeva u tu jednu jedinu zapovijed: “Ljubi bližnjega” (Gal 5,14).

Koliku snagu za Isusa ima Stari zavjet vidljivo je ne tek iz njegova naučavanja, nego iz životnoga iskustva. U pustinji pred sotonskim napasnikom svaku će kušnju djelotvorno zaustaviti upravo Ponovljenim Zakonom. Odatle uzima sve tri Božje zapovijedi kao obranu. Na uskrsni dan pak sam će, nastavljajući svoju učiteljsku ulogu, tumačiti kako, počevši od Mojsija pa preko svih proroka (Lk 24,27) Stari zavjet piše o njemu. Što ondje stoji, to se treba ispuniti (usp. Lk 24,44).

Sam je Isus – Pavlovim riječima – “Zakonu podložan” (Gal 4,4). Osmoga dana obrezan (Lk 2,21), subotom ide u sinagogu, od djetinjstva obdržava propis hodočašćenja u Jeruzalem (Lk 2,41), sa svojim prema zapovjedi slavi Pashu, a poštuje i Blagdan Sjenica (Iv 7,10) koji će prema proročkim riječima imati ključnu ulogu na svršetku povijesti (usp. Zah 14,16).

Kratak isječak iz Govora na gori koji u srijedu 10. liturgijskoga tjedna čitamo (Mt 5,17-19) posebnu važnost ima i stoga što se Učitelj Isus ovdje prvi put nakon blaženstva u uvodu vraća na nosivu temu nebeskoga kraljevstva. Ona vrsta kraljevanja kakva pripada ljudima koji njeguju duhovno siromaštvo, koji su zbog pravednosti progonjeni, pokazuje pravi pristup Zakonu i Prorocima. Blizinu kraljevstva najavio je Krstitelj (Mt 3,2), a, kad je on bio predan, Isus je preuzima od Preteče i postavlja kao osnovicu, kao otvorenje svojega životnoga djela (Mt 4,17). U svojoj “kampanji”, na svojoj “galilejskoj turneji” cijelu je pokrajinu digao na noge “evanđeljem o kraljevstvu”. (Mt 4,23)

Matejevo Evanđelje ne kaže Božje, nego nebesko kraljevstvo, čuvajući zacijelo tradiciju i oprez iz doba Makabejaca kad je sam narod Božji bio nesretno podijeljen, podliježući – riječima pape u miru Benedikta XVI. – diktaturi relativizma pod svakojakim helenističkim božanstvima. A Isus sada ističe kako se upravo pod Božjim kraljevskim pogledom vidi prava veličina čovjeka. Tko razvrgne ma i najmanju od Boga danu obvezu, dobiva ime najmanjega. Naslov velikoga ne dobiva onaj koji tek uči napamet zato da jednu po jednu nabraja, nego onaj tko u život provodi i ostvaruje, pa već samim time onda poučava jer – kako će latinski mudrac reći: primjeri privlače.

Velik čovjek sam obdržava i bližnjima je učitelj. Tako je Gospodin činio. Dok njega, klanjajući se, motrimo, najbolje poimamo što to znači da će se sve, svako slovce i svaki potezić ostvariti. Pred Učiteljem Isusom jasno nam je da zbog neprolazne vrijednosti u Crkvi čuvamo i proučavamo svetu židovsku Bibliju – Stari zavjet. Po njemu dolazimo bliže Isusu, Sinu Božjemu, bolje ga razumijemo i više ljubimo.

p. Niko Bilić iz Družbe Isusove, Fakultet filozofije i religijskih znanosti