SVAKODNEVNO U 7:30 Oprostiti i znati tražiti oprost – pitanje, izazov, mogućnost!

ČITANJA:

Dn 3,25.34-43;

Ps 25,4-9;

Mt 18,21-35

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pristupi Petar Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«

»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa svojim slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se pomiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći ‘Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.«

»A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjali: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti’. Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.«

»Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga rasrđen preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«

Riječ Božju tumači fra Josip Ivanović:

Ne sumnjam da smo se bar jednom u životu nismo našli u situaciji sličnoj današnjem evanđelju, bilo u ulozi gospodara, bilo u ulozi sluge. Svaki životni događaj, posebno onaj koji se tiče više osoba i isprepletenosti odnosa, odgovornosti i osjećaja, dotiče svakoga od nas i ostavlja svojevrsne – pozitivne ili negativne – posljedice. Iz svakoga takvog susreta moguće je nešto naučiti.

Jednom prilikom Isusu je postavljeno pitanje: „Učitelju dobri, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ Uz čuvanje zapovijedi Isus mu poručuje odricanje od samoga sebe i davanje onima kojima nedostaje, bilo kao duhovna ili materijalna pomoć. Danas Petar, čovjek toliko potreban oprosta, pita o oprostu te ga pokušava zakonski uokviriti u onih „sedam puta“.

Nije li potrebno odreći se sebe i od svoga da bismo drugome darovali što mu je potrebno? Nije li potrebno „otkinuti“ komadić srca (ljubavi) i znati ga darovati? Jednaka je poruka današnjega evanđelja: daruj oprost onima kojima je potreban. Oprostiti i znati tražiti oprost – današnje je pitanje, izazov, mogućnost!

Nismo li svi potrebni oprosta? Nismo li svi potrebni međusobne strpljivosti i blagosti? Nismo li svi potrebni milosrđa?

Vrlo lijepo zvuče svi ovi pojmovi u evanđelju, na stranicama pobožnih knjiga, u mirovnim sporazumima i savezima… Čini mi se da su čak izgubili onaj svoj pravi i istinski sjaj i smisao u svakodnevnom ponavljanju. No, ne smiju nam postati i ostati slovo na papiru, niti tek lijepa riječ, nego življenje.

Ipak, kada ih valja s papira pretočiti u konkretna djela, onda malo zastajemo. Konkretno, nije li današnji odlomak preslika i naših odnosa? Nije li preslika naših ispovijedi u kojima pred Boga želimo staviti sve ono njegovo što smo uništili svojim lošim životom, što smo potrošili, što nemamo vratiti dobrim djelima, nego vlastitom rastrošnošću, možda sebičnošću i lošim upravljanjem povjerenim nam dobrima.

A Bog? On – Otac milosrđa – oprašta. Ne pita niti kako, niti zašto. Oprašta i ponovno daje u izobilju uvjeren u iskrenost našega pokajanja i promjenu mentaliteta, misli i života.

A mi? Ponekad, poput prvoga sluge, padamo u iskušenje ne opravdati gospodarevo i Božje povjerenje, nego ga ponovno razočarati svojim postupcima. Ne činimo li to svaki put kada – mi pravedni i najbolji, najpametniji i najstrpljiviji – osuđujemo drugoga, kada ne opraštamo, kada zaboravimo koliko je nama oprošteno? A sami smo možda sto puta gori! A nama je sto puta više oprošteno!

Znamo vrlo brzo zaboraviti oproštenje koje nam je darovano, strpljivost koja nam je izražena, milosrđe koje nam je iskazano! Nemojmo svoje bližnje ostaviti ražalošćenima i sablažnjenima svojim osobnim postupcima prema drugima, nego svojim životima posvjedočimo veličinu Božjega prema nama i našega prema drugima. To je prijeko potrebno kako bi naši odnosi bili bolji, kako bi se iscijelile nastale rane, kako bi se oprostile uvrede, zaboravile nepravde… Pa – nije li trebalo da se i ti smiluješ svojemu drugu?