SVAKODNEVNO U 7:30 Najveći su poslužitelji!

Čitanja:

Iz 1,10.16-20;

Ps 50,8-9.16b-17.21.23;

Mt 23,1-12

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi vi ste braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Nikola Jurišić:

Pismoznanci i farizeji su nakon Mojsija trebali narod poučavati kako izvršavati Zakon dan na Sinaju. Imali su potrebno znanje i dobro su riječima usmjeravali narod. Ipak, ono što je nedostajalo jest život iza tih riječi. Nije bilo primjera za nasljedovanje. Zbog toga su Zakoni za narod izgledali više kao teret nego kao put u slobodu, zbog čega su isti Zakoni i dani. Zakon je primljen na putu iz Egipta u Obećanu zemlju, iz ropstva u slobodu. I kad se te upute iz nečega što želim vršiti iz ljubavi prema Bogu pretvore u ono što moram činiti zbog straha od kazne, onda postanu teret. Upravo zbog toga Isus farizeje predstavlja kao one koji narodu oko pleća stavlja razne terete, a sami ni da bi ih prstom makli. Ne treba nas onda ni čuditi da Isus kao uzore svima stavlja one koji žele služiti. Takvi trebaju biti prvi i najveći. Onaj koji žudi za čašću, nema što raditi na mjestu prvoga. Čast pripada samo i jedino Bogu.

Puno toga znamo činiti samo da nas drugi vide, kako bismo dobili pljesak, neki naslov u medijima, kako bi se o nama govorilo i to samo dobro. Smisao života ne krije se u tome. Na drugom mjestu upozorava nas Isus kada kaže da nam je uzalud zadobiti čitavi svijet ako izgubimo Kraljevstvo Božje. Dobro je činiti dobro, ali ne zbog toga da bi na taj račun dobili pohvalu, bili viđeni od sviju i slično. Puno je važnije i veće dobro učinjeno u skrovitosti koje vidi samo Bog. Nije važno koje me mjesto čeka na gozbama, u društvu, u crkvi. Bolje nam je gledati provesti ovaj život na zadnjem mjestu gdje god stignemo i imati mjesto u Kraljevstvu Božjem, nego svugdje na Zemlji biti prvi i time izgubiti mjesto u vječnosti.

Upravo zbog toga Isus za uzore stavlja one koji žele služiti drugima. Najveći su poslužitelji. Ne odgovara to baš mjerilima ovog svijeta. Onoga koji služi promatramo kao poniženog, skoro i bez dostojanstva. Nije li Isusov život bio upravo život služenja svima? Pa čak i odbačenima. Nije nas htio poučavati samo riječima. Zato iza svake Njegove riječi stoji i svjedočanstvo Njegova života kako bismo lakše prihvatili ono što nam je naviješteno.

Vrhunac našeg života čeka nas na dnu. Koliko god to bilo čudno i neobično, tu nam istinu otkriva Isus. Pogledajmo samo što čini u dvorani posljednje večere: uzeo je ubrus, opasao se i krenuo prati noge svojim učenicima. To su obično činile sluge. Isus, smatravši sebe slugom svih, primjer ostavlja svima nama kako bismo i mi tako činili jedni drugima. Težak je život takvog poniženja, ali nam je ipak ostavljen kao putokaz za raj. Tko želi biti s Isusom u raju, od toga se mora učiti. To nam je jedini Učitelj. Ne ostavlja prostor za krivo tumačenje, za nerazumijevanje. Svaki onaj koji Ga nasljeduje, mora proći putem poniženja kako bi ostao bez samoga sebe, te će, na taj način, po njemu velika djela činiti sam Bog.

Od danas kreni tim putem. Uzak je i mnogi ne idu njime, ali jedini vodi do našeg vječnog cilja. Služiti možeš svima i na razne načine. Dovoljno je donijeti nekome čašu hladne vode samo zato što je Isusov.