SVAKODNEVNO U 7:30 Najveća zapovijed odnosi se na Boga i na bližnjega

ČITANJA:

Rut 1,1.3-6.14b-16.22;

Ps 146,5-10;

Mt 22,34-40

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«

Riječ Božju tumači vlč. Filip Jakupec:

Braćo i sestre!

U današnjem Evanđelju doznajemo za petu vrstu pitanja, a to je „sumnjajuće pitanje“. Za farizeja-zakonoznanca koji Isusu postavlja to pitanje evanđelist nam nudi jednu opisnu napomenu: «a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita». Zbog toga bi možda ovu petu vrstu pitanja bilo bolje nazvati „iskušavajuće pitanje“, no kako bismo naglasili što iza svake kušnje stoji, nazvali smo ga „sumnjajuće pitanje“, jer sumnja stoji u pozadini svake kušnje koja je samo njen izvanjski oblik. Sumnja. U čemu se sastoji sumnja ovog zakonoznanca iz današnjeg Evanđelja? Ona je barem trostruka. Kad zakonoznanac Isusa pita: «Koja je zapovijed najveća u zakonu?», zakonoznanac, kao prvo, sumnja da se u velikoj količini židovskih propisa i pravila može naći zapovijed koja bi zaslužila našu najveću pažnju. Kao drugo, u slučaju da zaista postoji takva „najveća zapovijed“, zakonoznanac tim svojim pitanjem izražava sumnju da postoji više takvih „najvećih zapovijedi“ – on vjeruje da, ako postoji jedna „najveća zapovijed“, ona je zaista samo i isključivo „jedna“, jer se inače ljudska pažnja ne može ravnomjerno rasporediti na više zapovijedi koje bi jednako bile vrijedne i najveće. I kao treće, zakonoznanac sumnja da Isus, siromašni tesar iz poganske Galileje i zabačenog Nazareta, uopće može odgovoriti na to pitanje, budući da Isus nije polazio nijednu od poznatih židovskih škola.

„Sumnjajućim pitanjem“ zakonoznanca – za razliku od „prijetvornog pitanja“ bogatog mladića – ne pretpostavlja se nikakav odgovor, nego se njime svjesno želi svog sugovornika stjerati u kut i prokazati njegovo neznanje koje se dotad nekako toleriralo i na nj nekako žmirilo. Sada kao da je strpljenju došao kraj, i pošto su uvidjeli kako Isus odgovara na pitanja diskreditirajući površnost saducejâ, zakonoznanci su se osjetili ugroženi i stoga pozvani obraniti nesvodivost Zakona na jednu „najveću zapovijed“ tako što će ga svojim pitanjem s jetkim okusom sumnje uvjeriti u nemogućnost te ideje. Isus je i njih proniknuo. Pobio je sve tri njihove sumnje. Idući od treće prema prvoj, Isus je pobio njihovu sumnju da je on uopće sposoban za dati odgovor na to pitanje, zatim je pobio sumnju da čovjek uopće može ravnomjerno rasporediti svoju pažnju na više „najvećih zapovijedi“ da bi na kraju pobio sumnju da uopće postoji nešto takvo kao što je „najveća zapovijed“. Isus im je jasno dao do znanja da u životu doista postoji „najveća zapovijed“ koja obuhvaća sve druge „manje“ zapovijedi, da je ta „najveća zapovijed“ dvostruka jer su odnosi prema bližnjem i prema Bogu nerazdvojni i da je Isus, kao Božji Sin, taj koji nam to može objaviti. U svojoj svakodnevici „sumnjajućim pitanjem“ znamo druge i raniti, kao npr.: „Jesi li siguran da ti to možeš?“ „Sumnjajućim pitanjem“ kao da kažemo: „Ne, ovdje put završava, nema dalje.“ Pravo je umijeće duha „sumnjajuće pitanje“ znati pretvoriti u „raspoloživo pitanje“ kakvo smo čuli u Marijinom slučaju…