SVAKODNEVNO U 7:30 Mons. Leonard Markač: Dovodimo svoju djecu k Isusu!

ČITANJA:

od dana: Jš 24,14-29;

Ps 16,1-2a.5.7-8.11;

Mt 19,13-15

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Doniješe Isusu dječicu da na njih stavi ruke i pomoli se. A učenici im branili. Nato će im Isus: »Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!« I položi ruke na njih pa krene odande.

Riječ Božju tumači mons. Leonard Markač:

Poštovani slušatelji HKR-a!

Kratki odlomak današnjeg evanđelja, čuli smo, upućuje nas na susret Isusa s djecom. Dapače, čujemo i Isusov zahtjev da mu, u ovom slučaju njegovi učenici ne brane dolazak dječice u njegov zagrljaj i da polažući na njih ruke, prime njegov blagoslov. Poznato nam je Isusovo zauzimanje za siromahe, grešnike, u društvu prezrene, jednom riječju za malene u očima svijeta. Ako itko ima pravo naći se u Isusovoj blizini, to su onda djeca. Ako znamo da se u to vrijeme, a nažalost i danas u mnogim zemljama svijeta, djecu smatralo manje vrijednim ljudskim bićima, Isus na djecu gleda drugačijim očima. On im vraća dostojanstvo koje im po naravi stvari pripada i još više, djecu stavlja starijima za uzor. Ni ne sluteći, misleći da čine dobro braneći umornog Učitelja, učenici su postali predstavnici svih današnjih roditelja, djedova i baka koji umjesto da djecu dovode k Isusu, oni ih odvode od Isusa. Tome smo nažalost svjedoci u svim našim sredinama. Mnogi roditelji doživljavaju susret njihovog djeteta s Isusom npr. u Prvoj svetoj Pričesti kao neku priredbu u kojoj nastupa njihovo dijete. Nakon tog “nastupa”, djeca ne dolaze k Isusu do opet jedne “priredbe” – svete Potvrde. Često se susrećem s tvrdnjom nekih kršćana koji djecu uče da nakon Prve svete Pričesti ili Potvrde, više ne da ne trebaju ići na svetu misu, nego da ni ne smiju.

Jedna mi je djevojčica, sada već pri kraju studija, došla u tjednu nakon prve pričesti u sakristiju i rekla: “Velečasni, zašto ima tako zločestih baka”? To su bile njezine riječi. O čemu se radi, priupitao sam dijete. Ona nastavi: “Kad sam nakon prve pričesti nastavila hodati u crkvu, jedna me baka naslonjena na dvorišnu ogradu upitala da kud to idem svaki dan”? Kad sam joj rekla da idem u crkvu, ona se jako začudila i rekla: “Pa bila si na prvoj pričesti, što sad još ideš u crkvu”. Više ne moraš ići. Ta je baka inače kršćanka. No, Bogu hvala i danas ima roditelja koji svoju djecu ne samo da šalju, već ih dovode Isusu.

Rečenica za kraj. Danas se spominjemo velikog sina Crkve, Poljaka, svetog Maksimilijana Kolbea svećenika konventualca. Kad je u logoru Auschwitz bio na smrt i to u bunkeru gladi osuđen Franjo Gajowniezek, otac brojne djece zavapio je iz dna duše: “Jadna moja ženo, jadna moja djeco”! Taj je vapaj na spomen djece tako dirnuo svećenika Maksimilijana da se bez razmišljanja ponudio, a što je i prihvaćeno, da umjesto njega umre u bunkeru gladi i da djeca imaju oca.

Sveti Maksimilijane, zagovaraj kod Boga naše obitelji, a posebno našu djecu!

Mons. Leonard Markač, župnik u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u koprivničkim Močilama.