SVAKODNEVNO U 7:30 Mir koji potiče na pokret, na traženje i pronalaženje

ČITANJA:

1Iv 1,1-4;

Ps 97,1-2.5-6.11-12;

Iv 20,1-8

Tekst evanđelja:

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Tomislav Šanko:

Zašto svi trče na ovo jutro koje opisuje Evanđelje? Zašto Magdalena hita od groba apostolima, a apostoli žure prema grobu? Čini se kao da jedni drugima predaju palicu ljubavi, sveti nemir koji ne dopušta zastoje. Jer dar uskrslog Krista jest mir, ali to je mir koji te ne ostavlja na miru, nego te potiče na pokret, na traženje i pronalaženje.

U središtu ove dinamike nalazi se ljubljeni učenik, čiji spomen danas slavimo. Ivanova ljubav prema Isusu ne trpi osrednjost ili mlakost. Ljubav ga tjera na hitnju, jer ljubav uvijek osjeća da kasni kada je riječ o susretu, darivanju ili odvaljivanju kamenja s grobova života. Ljubav nosi unutarnji nemir, ali i snagu da se daruje do kraja. Tako je Isus rekao: “Jedva sam čekao blagovati ovu Pashu s vama.” Taj Isusov nemir za izlijevanjem ljubavi zahvaća sve one koji se usude ući u njegov život i sudbinu.

Petar toga jutra nosi svoj kamen – kamen izdaje, zatajenja, kukavičluka, razočaranja u samoga sebe. Ipak, taj kamen neće ga zadržati. Petar trči prema grobu, jer ga pokreće pogled Učitelja, onaj isti koji ga nije osudio, nego mu je dao nadu – onaj isti pogled kojim ga je Učitelj pozvao na obalama Tiberijadskog mora. Petar ćuti da njegova slabost nije prepreka ljubavi, nego most prema susretu s Kristom. Ima iskustvo da Bog svoj odnos s nama ne gradi na našoj savršenosti, nego na svojoj vjernosti i milosrđu. A mi? Na čemu gradimo svoj odnos s Njim?

Grob, koji se činio mjestom poraza, postaje mjestom obnove. Kamen koji je izgledao nepomičan postaje simbol novog početka. I tvoji grijesi, tvoj križ, tvoje razočaranje – sve ono što bi najradije odbacio – može postati zaglavni kamen tvoga života, ako ga predaš Kristu.

Ivan, ljubljeni učenik, prvi prepoznaje i vjeruje. U njemu tinja nada trećeg dana, jer ljubav vidi dalje i dublje. Ivan nije zaboravio ni najmanji detalj kada nakon pola stoljeća piše ove rečenice jer ljubav pamti. On vidi nevidljivo, prepoznaje iza privida. Ipak, njegova ljubav ne traži prvo mjesto. Prepušta ga Petru, jer onaj koji je počivao na Isusovim grudima već je na prvom mjestu. Ivan je primjer nenametljivosti i strpljenja, istinske poniznosti koja nam otvara oči za Uskrsloga.

Prazan grob nije dokaz koji se nameće, već nježna ponuda istine onima koji se znaju sagnuti i vjerovati. Bog nije prisila, On je sloboda i poziv na zajedništvo. On ulazi u grobove našeg života, u situacije koje smatramo beznadnima, da nam pokaže kako ne postoji tako teška situacija iz koje ne može izvući dobro.

Ali i mi moramo pokazati trud, moramo tražiti. Postaješ ono što tražimo, oblikuješ svoje srce prema blagu kojem težimo. Svaki put kad ne odustaneš od života, kad izabireš dobro unatoč svojim kamenjima i svojim porazima postaješ glasnik Uskrsa za svijet.