SVAKODNEVNO U 7:30 Marija – Crkva žalosna

ČITANJA:

vl.: Heb 5,7-9;

Ps 31,2-6.15-16.20;

Lk 2,33-35

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«

Riječ Božju tumači vlč. Kristijan Kuhar:

Nakon što su Josip i Marija čuli pohvalne riječi o svome Sinu Isusu prilikom prikazanja u Hramu, Marija čuje od starca Šimuna dramatično proročanstvo: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca“ (Lk 2, 34-35).

Pitam se, da li je Marija morala biti Majka boli i trpljenja, zar nije dovoljno trpljenje što je Bogu rekla „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38), jer time je prihvatila čovjeku neprihvatljivo i neshvatljivo? Čemu njezin gorki krik kada je mrtvo tijelo Isusovo primila u svoje krilo? Na II. vatikanskom koncilu o Mariji je rečeno da je „najizvrsniji i posve jedinstveni ud Crkve (…) njezin pralik i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi“ (usp. LG 54). U ovom svjetlu, spomendan Majke Žalosne dobiva smisao za nas i naše vrijeme. Blažena Djevica Marija posve je svjesna da je Bogu predala samu sebe poslušnom vjerom koja nije zdvajala. Bog je onaj koji zna bolje, koji zna iznenaditi i oduševiti – kao što su Josip i Marija bili oduševljeni riječima starca Šimuna. Ali Bog zna više, jer se njegov Sin ne utjelovljuje da donese oduševljenje, nego da bude znak koji se ne nameće, nego koji poslušnom vjerom poput Marijine čovjek može prepoznati i prihvatiti, ili pak osporiti. Bog zna drugačije nego što to čovjek misli, jer Isus je postavljen na propast i uzdignuće mnogima, opet po slobodnom prihvaćanju i vjeri. Bog zna i da povezanost majke i sina ne prestaje rezanjem pupčane vrpce, nego traje do kraja života u onoj majčinskoj brizi i tihoj patnji koju samo majke poznaju. Mač boli koji probija Marijino srce nije besmislen, nego da se razotkriju namisli mnogih srdaca, posebno oni okupljenih uz cestu koja je vodila na Golgotu i pod Isusovim križem. Ali i tolikih srdaca današnjice koji odbijaju prihvatiti Istinu o Isusu Kristu i njegovoj ljubavi.

Marijina žalost tiče se i čovječanstva današnjice. I to nije nimalo romantična žalost kakvu vidimo na slikama Gospe Žalosne ili čitamo u molitvenicima naših baka. Marijina bol i žalost tiče se vjernika i nevjernika, „udomaćenih“ kršćana i tražitelja vjere (T. Halik). Jer boli i žalosti Marijine, boli su i žalosti Crkve. Crkva je žalosna u onima koji su danas progonjeni radi vjere, u raskoljenim kršćanima, u kršćanima koji su mržnjom i ratom razdvojeni; Crkva je žalosna u vjernicima koji se trude sačuvati vjeru u društvu u kojemu nema čvrstih uporišta, u onima koji vjeru koriste u političke, propagandne i aktivističke svrhe; Crkva je žalosna u svakom čovjeku koji je Crkvu napustio radi sablazni njezinih služitelja i pastira ili licemjerne tvrdoglavosti njezinih vjernika; Crkva je žalosna u svakoj majci i ocu, u rastavljenim supružnicima, neželjenoj i napuštenoj djeci, u starima i bolesnima, u odbačenim ljudima… Nije Marija žalosna radi sebe i svoga usuda, niti je Crkva žalosna radi sebe i svoga mjesta u svijetu, nego radi ljubavi prema Bogu i čovjeku! Ali njezina žalost nije trajno stanje i neće trajati vječno. Vjerujemo – kao i Marija da nakon boli križa dolazi jutro uskrsnuća, dolazi dan radosti Duhova. Pogled Crkve s Marijom ide prema obzoru jutra novoga svijeta, u kojemu Bog nije znak osporavan nego je Alfa i Omega, novoga svijeta u kojemu sve čini novo (Otk 21, 5-7).