SVAKODNEVNO U 7:30 Logika ljubavi

ČITANJA:

2Sam 1,1-4.11-12.19.23-27;

Ps 80,2-3.5-7;

Mk 3,20-21

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači dr. sc. o. Ivan Pleše, OCD, viši asistent na Katedri ekumenske teologije Sveučilišta u Zagrebu:

Dragi slušatelji, današnje evanđelje iznenađuje nas svojom jednostavnošću i napetošću. Isus dolazi u kuću, okuplja se silno mnoštvo da ne mogu ni jesti, a oni koji su mu najbliži dolaze da ga smire jer se govori: „Izvan sebe je!“ Pomalo nelagodna scena koja pokazuje da Isusova vjernost svojem poslanju ne izaziva nerazumijevanje samo kod protivnika, nego i kod onih koji misle da ga poznaju.

Isus je toliko uronjen u služenje ljudima da zanemaruje osnovne potrebe. Ne zato što prezire tijelo, nego zato što ga vodi logika ljubavi. Ljubav ponekad izgleda pretjerano, neprimjereno, čak nerazumno. Možda smo čuli onaj izraz da je zaljubljen čovjek spreman učiniti sve iz te „ludosti ljubavi“. Evanđelje nam govori o Božjoj „ludosti ljubavi“ prema čovjeku: ono Bog čini ne mora uvijek izgledati „normalno“ u očima svijeta.

Ovaj evanđeoski događaj dotiče i iskustvo Crkve. Kršćansko svjedočanstvo, kada je vjerno Evanđelju, često biva pogrešno shvaćeno u očima svijeta. Ponekad se čini previše zahtjevnim, previše otvorenim, previše rizičnim. A opet, upravo se u toj „pretjeranosti“ otkriva snaga Božje ljubavi.

U ekumenskom smislu, ovaj tekst nas podsjeća da poslušnost Kristu ima prednost pred našim komforom i strahovima. Ekumenski put nije uvijek ugodan. On traži strpljenje, odricanje, spremnost na slušanje, priznanje vlastitih ograničenja, spremanost da nećemo primiti zauzvrat istu ljubav. I zato često nailazi na nerazumijevanje – ponekad čak i unutar vlastitih zajednica.

Jedan od temeljnih ekumenskih tekstova, Ekumenskog vijeća Crkava Krštenje, euharistija, ministerij (poznat i kao Limski dokument – Lima 1982), naglašava da krštenje sve kršćane već stavlja u stvarno, iako nesavršeno zajedništvo (usp. B, 6). To znači da je traženje vidljivog jedinstva vjernost onome što već jesmo u Kristu, a ne neki dodatni projekt ili luksuz.

Isus u evanđelju ne prekida svoje poslanje kako bi smirio glasine ili da ljudi ne bi pomislili da mu nije dobro. Isus se ne brani, već nastavlja služiti. To je važna lekcija i za Crkvu danas: jedinstvo se ne gradi „ljudskom razumnošću“, nego ljubavlju prema Bogu i bližnjima.

Zanimljivo je da evanđelje kaže kako se „opet“ skupilo mnoštvo. Ljudi dolaze jer prepoznaju da se kod Isusa događa nešto od životne važnosti. Ovo može biti kriterij ekumenskog svjedočanstva: ne da Crkve budu zaokupljene same sobom, nego da budu prostor gdje ljudi doživljavaju nadu, ozdravljenje, smisao i zajedništvo.

U tom svjetlu snažno odjekuje ekumensko načelo poznato kao Lundsko načelo koje pita: što sve kršćani sada mogu činiti zajedno? To je duboko evanđeosko pitanje: možda nismo u svemu usuglašeni, no unatoč tome što sada možemo činiti kao kršćani zajedno? To nas pitanje vodi upravo tamo gdje je Isus: među ljude, njihove potrebe, često bez „vremena za jelo“.

Dragi slušatelji, današnje evanđelje nas poziva da se zapitamo: čemu sam više vjeran – očekivanjima okoline, ljudskoj „razboritosti“ ili Kristovu pozivu? Jesam li spreman da me Evanđelje povremeno izbaci iz moga komfora? Mogu li u drugom kršćaninu, iz druge Crkve ili tradicije, prepoznati brata ili sestru u istom Kristovom poslanju?

Ako dopustimo da nas Krist povede tom logikom ljubavi, možda ćemo ponekad izgledati „nerazumno“ u očima svijeta. Ali upravo tada Crkva – u svojoj raznolikosti i zajedničkom hodu – postaje ono što je pozvana biti: znak Božje blizine svijetu koji je gladan smisla, pravde i nade.