SVAKODNEVNO U 7:30 Kristova smrt na križu – dovršenje Božjega plana spasenja

Čitanja:

Iz 52,13 – 53,12;

Ps 31,2.6.12-13.15-17.25;

Heb 4,14-16; 5,7-9;

Iv 18,1 – 19,42

Iz Muke Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu:

… Tada im ga preda da se razapne. Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini. A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: »Isus Nazarećanin, kralj židovski«. Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: »Nemoj pisati: ‘Kralj židovski’, nego da je on rekao: ‘Kralj sam židovski.’« Pilat odgovori: »Što napisah, napisah!«

Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: »Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopadne« – da se ispuni Pismo koje veli: »Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku.« I vojnici učiniše tako.

Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi.

Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh.

Riječ Božju tumači vlč. Anđelko Katanec:

Dramatična muka i smrt našega Gospodina Isusa Krista završava se u miru i tišini. Nakon svih patnji koje je proživio, Isus prigiba glavu i predaje svoj duh. Nakon današnjih Obreda Muke Gospodnje, iz Crkve se izlazi bez pjesme i blagoslova, već u sabranosti i tihoj molitvi.

Isus Krist je umro kao nevini mučenik, izdan, iznevjeren i napušten od svojih najboljih prijatelja, lišen svega, gol pribijen na križ, prekriven krvlju i ranama, nasilno i bolno ubijen, a mi govorimo da je to bila sveta smrt. Ateisti će reći: Bog je mrtav, želeći time reći da se više ne treba vjerovati u Boga. Mi pak ispovijedamo da je Isus, pravi Bog koji je postao čovjekom, raspet, umro i pokopan. To da je Sin Božji umro, upravo je u srži naše vjere.

Vidimo tu dvojaku oštricu smrti, kao poništenja i kao ispunjenja, ona poništava sve čemu se čovjek klanja na ovome svijetu, ali ispunja i one vrline koje smo živjeli u potrazi za vječnom dobrotom, istinom i pravdom.

I kod Isusove smrti na križu, susreću se, ili bismo bolje mogli reći, križaju se oprečne stvarnosti: i tragedija i spasenje, i tragedija i blagoslov, i patnja i milost, i sumnja i ljubav, i očaj i pouzdanje, i nemoć i snaga, … Sve to Krist proživljava dok visi na križu koji je od tada pa zauvijek postao središte povijesti i središte svijeta. Sva ljudska iskustva uzdignuta su na križu pred Božje lice jer je on, jedini sveti, sa sobom ponio sve grešno; jedini koji ne mora umrijeti prihvatio je smrt, da bi nas grešne i smrtne ljude posvetio božanskim životom. Isprva se to može činiti kao paradoks, ali u pobožnoj duši otkrivamo da je Kristova smrt na križu čudo bezgraničnog Božjeg milosrđa prema nama i dovršenje Božjega plana spasenja.

I jedna kapljica njegove krvi, govori papa Klement VI., bila bi dovoljna za otkupljenje čitava ljudskoga roda i kao zadovoljština za grijehe svih ljudi, ali on je išao tako daleko da je za nas prolio i zadnju kap svoje krvi.

Mi smo počeli korizmu znakom pepela i porukom: Sjeti se čovječe da si prah, i da ćeš se u prah vratiti. Korizma završava s mukom Kristovom u kojoj nam se objavljuje koliko smo dragocjeni u Božjom očima. To su dvije činjenice na koje se možemo uvijek vratiti. I koliko smo beznačajni kao prah i pepeo i koliko smo vrijedni Bogu.

Mi zbog svojih grijeha moramo umrijeti, ali to nije kraj priče. Naše pretvaranja u prah zapravo je povratak Bogu u snazi Isusova uskrsnuća. Psalam 90.-ti obraća se Bogu ovako: „Smrtnike u prah vraćaš i veliš: Vratite se, sinovi ljudski!“

Možemo se vratiti u raj, ali ne onaj zemaljski već nebeski, i ne kroz besmrtni život na zemlji, već kroz otkupljenje za vječnost. To znači da se ne možemo spasiti sami već je potrebno prepustiti se Bogu koji obnavlja ono što je izgubljeno. Na hodočašću života sva je naša nada u Gospodinu koji je živio i umro za nas.