SVAKODNEVNO U 7:30 Kraj za kršćane nije smrt, nego život

ČITANJA:

Dj 18,9-18;

Ps 47,2-7;

Iv 16,20-23a

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost. Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet. Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće. U onaj me dan nećete ništa više pitati.«

Riječ Božju tumači fra Milan Gelo:

Poštovani slušatelji,

i danas nastavljamo čitati 16. poglavlje Ivanova evanđelja koje donosi Isusov govor na Posljednoj večeri. Čitatelj ovoga dijela Ivanova evanđelja primjećuje da Isus govori o žalosti koju će doživjeti njegovi učenici, ali i o radosti koja će biti na licima onih koji se protive njegovom poslanju. S jedne strane, učenici će biti žalosni, dok će se druge strane svijet radovati. Sada se postavlja jedno važno pitanje: Zašto će kršćani uopće biti žalosni? Tko će im ukrasti radost? Što je izvor njihovom strahu, žalosti i beznađu? Prije svega, istina je da će učenici biti itekako ožalošćeni. Žalosni su jer će Gospodin Isus proći poniženje, vrijeđanje i smrt. Bit će žalosni zato što ga neće moći pratiti na njegovome križnome putu. Sigurno će se osjećati ožalošćeno kada postanu svjesni da će Isus biti izdan od jednoga od svojih najbližih suradnika, Jude. Njihova se žalost odnosi i na tobožnju Petrovu spremnost na vjernost Isusu, koja će se na kraju pretvoriti u zatajenje Isusa. Oni će se nužno ražalostiti kada postanu svjesni vlastitoga kukavičluka. Oni će biti žalosni jer će sigurno pomisliti da je došao kraj svemu onomu što se tiče Isusa. Križ se u očima učenika, a samim time i Kristova smrt, može promatrati kao najtragičniji završetak Kristova života. Njihova žalost će biti najočitija u beznađu, koje se osjeti u onoj rečenici koju izgovaraju učenici na putu za Emausu: „A mi se nadasmo!“ (Lk 24,21) Njihova se žalost odnosi i na njihov bijeg s mjesta zločina, iz Jeruzalema. Možda je najbolja slika njihove žalosti nalazi u njihovome zajedničkom zatvaranju nakon Kristove smrti, jer su „u strahu od Židova bili zatvorili vrata“ (Iv 20,19). Plač Marije Magdalene (usp. Iv 20,11), jednako kao i Petrov plač, ponajbolje svjedoči nutarnje stanje učenika. Učenici se tek tada mogli doslovno razumjeti ono o čemu im je Gospodin Isus na Posljednjoj večeri govorio. Tek kada sami proživimo neku poteškoću ili se nađemo u zahtjevnoj situaciji, onda shvatimo što nešto znači. Mi ne možemo dovoljno shvatiti poteškoće naših bližnjih ili nekoga tko nam govori o svojim problemima, ako sami nismo prošli ono o čemu nam netko govori. Mi katkada olako ustvrdimo da razumijemo ono o čemu nam netko govori. Zapravo, mi ne možemo razumjeti ako sami nismo prošli tim putem. Mi možemo suosjećati s drugim ljudima i biti im blizu, ali, ako nešto samo ne doživimo, ne možemo do kraja shvatiti njihovo stanje. Iz toga nas razloga ne čudi da ni učenici nisu svjesni svega što ih čeka. Dok im je Isus govorio o tome što ih čeka, učenici nisu mogli znati kako će se sve odvijati. Zanimljivo je da Isus koristi jednu tipično biblijsku sliku za bol i žalost, a to je slika žene koja rađa. Osim što se tom slikom označava nastupanje mesijanskoga svijeta (usp. Mt 24,8), važno je imati na umu da Isus govori o tome da je žalost kršćana privremena. Kao što majka kada vidi svoje tek rođeno dijete zaboravlja bolove tijekom rađanja, isto tako i kršćani dobro znaju da ono zbog čega se oni sada žalosti neće trajati vječno. Prema tome, kada Isus govori o žalosti ne misli samo na žalost koju su učenici doživjeli u teškim danima njegove osude, smrti i ukopa, nego očito misli i na žalost koja će pratiti kršćane svih vremena. Tko nije spreman na nerazumijevanje, odbačenost i ostavljenost, ne može biti Kristov učenik. Ili Isusovim riječima, tko se ne odrekne samoga sebe (usp. Mt 16,24), ne može biti njegov. Zar je lako odreći se samoga sebe? Zar je lako sebe staviti na drugo mjesto? Zar je tako jednostavno ostati ne putu i ne izgubiti se? Kome je žalost poradi Krista nepoželjna, možda nikada neće moći poći, a kamoli ostati, Kristovim putem. Ovim se, međutim, ne želi reći da kršćani traže križeve, progone i poteškoće, nego svijest da je kršćanin pozvan biti svjedokom, a to znači donositi Krista i na ona mjesta u kojima je nepoželjan. Žalost može nastati ne samo zbog toga što drugi Krista ne prihvaćaju, nego i zbog naše vlastite nedostatnosti. Kršćanin je žalostan i onda kada ne daje dobar primjer ili kada sam u onima kojima se diče Kristovim imenom ne prepoznaje Krista.

Međutim, naglasak Radosne vijesti nipošto nije na žalosti, nego na radosti. Evanđelje je posebno jer donosi radost da je Bog stvarno prisutan i da je u Kristu pokazao kakav on uopće jest. Što se događa Isusovim učenicama kada su shvatili da je uskrsnuo? Događa se preobrazba njihove žalosti u radosti. Ne radi se o zamjeni žalosti radošću, nego se događa promjena njihove nutrine. Njihova žalost je izravno povezana s njihovom radošću. Oni su svjesni svega što je bilo. Oni nisu zaboravili sve što se dogodilo, ali su dopustili da ih Gospodin Isus još jednom iznenadi. Kristove rane su najbolji dokaz da ožiljci ostaju, ali i da su rane prostor uskrsnuća, a ne mjesto zatvaranja, oplakivanja i zaustavljanja. Kristovim uskrsnućem se nije dogodio zaborav onoga što je bilo, nego se sve promatra kroz naočale uskrsnuća. Jednako kao što majka osjeća bolove i nakon poroda, ona se više raduje djetetu, negoli se bavi vlastitim bolovima. Tu bi nam mogla pomoći i jedna klasična izreka: In omnia respice finem! U svemu gledaj kraj! Kada je kraj nečega nejasan, u čovjeku se rađa nemir i zbunjenost. U tom smislu možemo razumjeti da je Petar nakon vijesti o Kristovom uskrsnuću bio začuđen dok se vraćao s Kristova groba (usp. Lk 24, 12b). Oni su mislili da je kraj svemu onome čemu su se nadali. Kršćanin zna da kraj nije smrt, nego život. Kraj ne može biti žalost, nego radost. Kraj nikada nije nestajanje, nego stvaranje nečega novoga, što je najočitije u Kristovu uskrsnuću.