SVAKODNEVNO U 7:30 Isus smiruje oluje, ali ga treba pozvati u pomoć

Liturgijska čitanja:

2Sam 12,1-7a.10-17

Ps 51,12-17

Mk 4,35-41

Tekst evanđelja:

U onaj dan uvečer reče Isus svojim učenicima: »Prijeđimo prijeko!« Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: »Utihni! Umukni!« I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?«

Razmatranje evanđelja pripremio vlč. Matej Glavica:

Evanđelje nam otkriva jedan neobično važan događaj. Donose ga trojica evanđelista i Matej i Marko i Luka. Isus je u lađi sa svojim učenicima. Predviđena je mirna, već uobičajena plovidba. Učenici su iskusni u upravljaju lađom. Mnoge od njih Isus je i pozvao da ga slijede upravo ondje, dok su bili u lađi. Rekli bismo; u lađi su sigurni, ništa ih ne može iznenaditi. Znaju se nositi s morskim izazovima. Sada kao da su još mirniji jer je i Isus ovdje. Misle i osjećaju kako ništa ne može poći po zlu. Sve do jednog iznenadnog trenutka! Sveti Matej piše: ‘Gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi.’ (Mt 8,24) Sveti Marko slično: ‘Odjednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili.’ (Mk 4, 36) Sveti Luka također: ‘Spusti se oluja na jezero. Voda stane nadirati te bijahu u pogibli.’ (Lk 8,23) Sva trojica opisuju dramatičnost trenutka. Jedno im je identično: nevolja je došla iznenada i naglo. K tome, postalo je dramatično, čak pogibeljno.

Unatoč strahu koji ih je preplavio, učenici nisu zaboravili važnu i presudnu činjenicu: Isus je u lađi! Proživljava zajedno s njima ono što se događa. Iz ovog evanđeoskog detalja moramo naučiti nešto: iako je Isus u lađi, to ne znači da se nećemo naći u nemirnim valovima. Bog dopušta i takva iskustva i doživljaje. Jedno je ipak presudno: on je tu, s nama. No, svi evanđelisti pišu kako je Isus u tim potresnim trenutcima spavao. Znakovit je to detalj. Dok oni umiru od straha, on spava. Čini se da ne mari. A što se zapravo događa? Isus čeka da vidi što će oni poduzeti. I nama se možda čini da Bog šuti u trenutcima kad osjećamo da tonemo. Svjesni smo da je tu, ali pitamo se zašto ne reagira, zašto ne učini nešto? Isus čeka da vidi što ćemo mi učiniti.

Učenicima nije preostalo ništa drugo nego Isusa ‘brže-bolje’ probuditi. To je ključni trenutak! Nije dovoljno znati da je Isus uza me u mojoj nevolji, moram mu se obratiti, zavapiti, dozvati ga. Čujmo rečenice koje učenici upućuju Isusu: ‘Gospodine, spasi, pogibosmo!’ piše Matej, ‘Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?’ prenosi Marko i ‘Učitelju, učitelju, propadosmo!’ krik je kod Luke. Jasne su i direktne molbe, bez puno riječi, ali u njima je sadržano sve. Kada voda dođe do grla, molitva mora biti snažnija i direktnija. I nama je ‘probuditi’ Isusa, dozvati ga kao učenici usred oluje. Nema nam druge, ako želimo doživjeti Isusovu intervenciju. Želimo li izići iz kriza u kojima se nađemo, treba snažno vapiti i moliti, dozivati Isusa. Ne oglušuje se Isus, samo je sve manje onih koji ga dozivaju. Zato nam se i čini da spava i ne mari što ginemo.

Nakon što je prekorio nevjeru i sumnju svojih učenika, Isus je zaprijetio protivnim vjetrovima i valovlju i ‘nasta velika utiha.’ Da, smirit će Isus svaku oluju koja se nad nas nadvije. Neće dozvoliti da stradamo. Želi da postanemo svjesni da je on tu, zajedno s nama u lađi i da već jednom prestanemo sumnjati u njegovu prisutnost! Smirit će svaku nevolju ali moramo ga dozivati. Ponovimo si: nije dovoljno samo znati da je Isus tu, moramo poput učenika vapiti. Ne smijemo podrazumijevati da Isus mora nešto poduzeti bez našeg angažmana. Što nam je, dakle, činiti? Prije svega biti svjesni da je Isus neupitno i u našoj životnoj lađi, a onda ga iskrenom molitvom i bez trunke sumnjičavosti moramo ‘probuditi’.