SVAKODNEVNO U 7:30 Glas koji „viče“

ČITANJA:

1 Iv 2,22-28

Ps 98

Iv 1,19-28

Tekst evanđelja:

Evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: “Tko si ti?”, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: “Ja nisam Krist.” Upitaše ga nato: “Što dakle? Jesi li Ilija?” Odgovori: “Nisam.” “Jesi li Prorok?” Odgovori: “Ne.” Tada mu rekoše: “Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?” On odgovori: “Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako reče prorok Izaija.”

A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: “Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?” Ivan im odgovori: “Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.”

To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.

Riječ Božju tumači vlč. Stjepan Matezović:

Kada bi ljudi današnjeg doba poslali k tebi i meni da nas upitaju: „Tko si ti?“ bismo li znali odgovoriti bez zastajkivanja, zamuckivanja, bez nijekanja nego hrabro priznavši istinu o sebi samome? Zatraže li svjedočanstvo o tvojemu ili mojemu životu nerijetko se događaju nijekanja, a rijetko priznanja. Ispravan odgovor na pitanje „Tko si ti?“ omogućuje hrabro priznanje i predanje vlastitog svjedočanstva onomu koji to zatraži. Baš zato postoji jedan glas koji viče. Iz pustinje naših duša, iz mjesta gdje smo sami sa sobom, sa svojim najskrivenijim životnim stvarnostima on viče: „Poravnite put Gospodnji!“ Moja pustinja duhovnoga života, susreta u najdubljem kutku mojega bića, postaje oaza Božjega glasa. Glas je to koji nam omogućuje ravnanje staza. Po tim stazama svakodnevno želi koračati naš Gospodin jer to je Njegov put. Na toj nutarnjoj stazi života događa se susret između Gospodina i svakog čovjeka.

Lutajući ovim svijetom, sam bez cilja i bez nade, kako pjeva ona stara pjesma otkriva nam se istina našeg ljudskog života očitovana u činjenici da bez susreta s Gospodinom možemo samo govoriti ono što nismo. Tek susret u pustinji, gdje ljubav Božja dotiče, gdje ljubav Božja podiže otkriva nam se prava istina o nama samima, postajemo sposobni reći nešto o sebi, izreći svjedočanstvo susreta između jednog Gospodina i jednog čovjeka. Taj susret se zove: iskustvo Boga, Njegove blizine, Njegove uvijek nove i svježe božićne radosti.

U tom susretu, iskustvu Boga, objavljuje se slava Gospodnja i svako tijelo ( koje želi vidjeti) vidi Gospodina. Svaki od nas i sam tada postaje glas koji „viče“ koji objavljuje, koji svjedoči. Iz svoje pustinje, pozvani smo „vikati“ u svojoj obitelji, svojoj djeci, bratu i sestri, prijatelju, bratu svećeniku, uzeti ih za ruku, povesti i primjerom pokazati. Svaki od nas ima priliku, evo je, sada je, postati osoba koja podiže svoj glas, koja viče: „Među vama stoji koga vi ne poznate…“. Onaj koji ima moć, vlast i snagu obnoviti sve u nama, utješiti nas u svakoj našoj nevolji, podignuti iz svih boli i razočaranja, pokazati stazu, dati sreću i urod životu koji je nerijetko obilježen neznanjem ni tko smo, ni što smo, ni kamo smo pošli niti došli.

Eto po Ivanu poziva da ne bježimo po pustinji od Njegova glasa, nego da Mu idemo u susret, poravnanog života, svojih odnosa, svojih razgovora, svoje teškoće prihvaćanja drugoga; pripravljenog srca, pripravljene duše, pripravljenih svakodnevnih (možda i teških) životnih koraka. Ono što imamo poravnimo: svoju sreću i zadovoljstvo zaogrnimo zahvalnošću; svoj križ, tjeskobu i nezadovoljstvo životom zasjajimo i osnažimo strpljivošću. U susret takvome Bogu trčimo ne sanjajući biti ono što nemamo, što bismo htjeli biti, nego svakodnevno pitajući se: Gospodine Bože moj, tko sam ja za Tebe? Što mogu učiniti za Tebe?

Uzdigni, Gospodine, srca naša k sebi. Čuvaj nas neokaljanima, u miru, uvijek svjesne da si Ti iznad nas. Nauči nas ljubiti i svjedočiti za Tebe, umanjivati sebe i svoju želju za slavom.