SVAKODNEVNO U 7:30 Glad za smislom, oproštenjem, mirom, ljubavlju i nadom

ČITANJA:

Iz 55,1-3;

Ps 145,8-9.15-18;

Rim 8,35.37-39;

Mt 14,13-21

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.

Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.

On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, biokovski dekan i župnik Župe Vrgorac:

Hvaljen Isus i Marija, mir i dobro!

Postoji jedna glad koju nijedna trgovina ne može utažiti. Možemo imati pun hladnjak, a opet osjećati prazninu. Možemo biti okruženi ljudima, a osjećati se usamljeno. Možemo ostvariti mnoge ciljeve, a ipak se pitati: “Je li to sve?”

Čovjek nije gladan samo kruha. Gladan je smisla, oproštenja, mira, ljubavi i nade.

Današnje Evanđelje započinje vrlo dirljivim prizorom. Isus je upravo doznao za smrt svoga rođaka i prijatelja, Ivana Krstitelja. Povlači se u osamu. Treba mu tišina. Treba mu molitva. Treba mu trenutak samoće. Ali narod ga pronalazi.

I što Isus čini? Ne govori: “Ostavite me danas na miru.” Ne zatvara vrata pred ljudima. Evanđelist kaže jednu rečenicu koja otkriva cijelo Isusovo srce: “Sažali mu se nad njima.”

To je pogled Boga na čovjeka. Bog ne vidi samo mnoštvo. On vidi svaku pojedinu glad. Svaku bol. Svaku suzu. Svaku nadu.

A onda se događa nešto zanimljivo. Učenici pred sobom vide problem. Pet tisuća ljudi. Kasno je. Nema hrane. Njihov zaključak zvuči sasvim razumno: “Otpusti narod.”

A Isus razmišlja drukčije. “Dajte im vi jesti.”

Kako su te riječi snažne!

Jer Isus i danas iste riječi govori svojoj Crkvi.

• Nemoj samo primijetiti glad oko sebe. Pokušaj je utažiti.

• Netko je gladan kruha.

• Netko razumijevanja.

• Netko lijepe riječi.

• Netko oproštenja.

• Netko samo želi da ga netko sasluša.

A mi često kažemo isto što i učenici:

• “Nemam dovoljno.”

• Nemam vremena.

• Nemam novca.

• Nemam snage.

• Nemam darova.

Isus ne traži ono što nemamo. Traži ono što imamo.

Pet kruhova i dvije ribe izgledaju smiješno pred tolikim mnoštvom. Ali kada ih stave u Isusove ruke, postaju dovoljno za tisuće ljudi.

To je tajna Evanđelja. Bog ne traži savršene ljude. Traži ljude koji će Mu dati ono malo što imaju.

• Jedan osmijeh.

• Jedan telefonski poziv.

• Jednu molitvu.

• Jedan sat vremena za bolesnika.

• Jedan iskren oprost.

U Božjim rukama malo postaje veliko.

Danas Crkva slavi i Gospu od Anđela, Porcijunkula, blagdan koji je posebno drag franjevačkom srcu. Prije više od osam stoljeća sveti Franjo molio je Gospodina za jednu neobičnu milost. Nije tražio ništa za sebe. Molio je da svatko tko iskrena srca dođe u malu crkvicu Porcijunkulu, posveti se Bogu, ispovjedi svoje grijehe i obrati se, iskusi puninu Božjega oproštenja i milosrđa.

Franjo je razumio Isusovo srce. Shvatio je da Bog ne želi zatvoriti vrata svoje milosti, nego ih širom otvoriti.

Zato se i danas u franjevačkim crkvama diljem svijeta slavi Porcijunkulski oprost. Već više od osamsto godina traje to veliko nasljeđe – poziv čovjeku da se vrati Bogu, da ostavi teret grijeha i ponovno osjeti radost oproštenja.

Kao što je Isus toga dana nahranio gladno mnoštvo kruhom, tako i danas želi nahraniti naše srce svojim milosrđem.

Možda upravo zato ova dva događaja tako lijepo pripadaju jedan drugome.

• Kruh umnaža tijelo.

• Oproštenje obnavlja srce.

• A čovjeku su potrebna oba.

Zato neka današnji blagdan bude prilika da se zapitamo: Što danas nosim Isusu? Svojih “pet kruhova i dvije ribe” ili možda svoje brige, rane i grijehe?

Što god donesemo, u njegovim rukama neće ostati isto.

Jer Krist nikada ne vraća čovjeka praznih ruku.

A Porcijunkula nas podsjeća na još jednu veliku istinu: Božje je srce uvijek veće od naših grijeha i njegova je milost uvijek obilnija od naše oskudice. Zato se ne bojmo prići Gospodinu. Ondje gdje čovjek donese malo iskrene vjere, Bog uvijek daruje puninu svoje ljubavi.

Mir tebi!