SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Vjeran Lazić: Čovjek vjere ima pouzdanja u Božju providnost u svim životnim situacijama
Foto: Cathopic
Foto: Cathopic
ČITANJA:
2 Sam 12,1-7a.10-17;
Ps 51,12-17;
Mk 4,35-41
Tekst evanđelja:
U onaj dan uvečer reče Isus svojim učenicima: »Prijeđimo prijeko!« Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe.
Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: »Utihni! Umukni!« I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?«
Riječ Božju tumači fra Vjeran Lazić:
Je li strah u suprotnosti s vjerom? Ne mislim tako. Užas i tjeskoba spopala je i Isusa u Maslinskom vrtu. Odakle dolazi Isusova konstatacija upućena učenicima o njihovoj malovjernosti? Rekao bih iz njihovog očaja koji ih je zaslijepio. Učenici se nalaze u objektivno pogibeljnoj situaciji. Voda im je već gotovo napunila lađu i tada Krista koji je toliko puta već pokazao svoju skrb optužuju: Zar ne mariš što ginemo. Isus da ne mari. Toliki slijepi progledali, gubavi se očistili, mrtvi vraćeni u život i on da ne mari. Krist je odmah pokazao svoju skrb za povjereno mu stado. No, i u toj prilici koristi trenutak da im uputi spasonosnu riječ, ovaj puta u obliku provokacije. Čovjek koji vjeruje ima pouzdanja u Božju providnost pa čak i kada se nalazi u pogibelji. Ne zasljepljuje ga očaj njegove nemoći, već polaže svoje nade u Božju volju koja vidi i onkraj granica smrti. Ukoliko mi ne vidimo trenutnu Božju skrb za nas, ne znači da ona nije prisutna, već znači da mi nemamo dovoljno vjere u nju. Nemojmo Isusa optuživati za izostanak skrbi. Ako već zbog svog trenutnog osjećaja Isusovu skrb ne vidimo, u uvjerenju se pouzdajmo da nas onaj koji je za nas umro i uskrsnuo neće ostaviti kao siročad.