SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Mislav Lukačević: Ne možemo imati ljubav u obitelji, a ravnodušnost prema onima izvan obitelji

ČITANJA:

vl.: Post 15, 1-6; 21, 1-3;

Ps 105, 1-6.8-9;

Heb 11, 8.11-12.17-19;

Lk 2, 22-40

Tekst evanđelja:

Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.«

Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.

Riječ Božju tumači fra Mislav Lukačević:

Draga braćo i sestre, dragi slušatelji, mir vam i dobro. Vama i vašima neka je sretan i blagoslovljen Božić. U ovo vrijeme blagdana, većina nas je u svojim domovima, sa svojim obiteljima, i često u gostima kod ljudi do kojih nam je stalo, ljudi s kojima želimo dijeliti dio sebe. I kako kažu apostoli Isusu: „Dobro nam je ovdje biti“, i većini nas je dobro tako biti.

Dopustite mi da budem osoban. Jedna od milosti koju mi je Bog dao i koju jako volim je blagoslov obitelji. Tu postajem glasnik Velikoga Kralja, i kao takav ulazim u razne obitelji, molim s njima i za njih. Jer Gospodin kaže: „Tko vas prima, Mene prima“. I zato mi bude žao kada netko odbija s nekom gorčinom. No, i tada blagoslivljam. I radostan sam zbog tih obitelji, jer koliko vjeruju i koliko su otvoreni znam da Gospodin izljeva na njih darove. No, ono što me zaboli jest realnost nas kršćana.

Ispričat ću vam jedan događaj da me bolje shvatite, shvatite našu pomješanost radosti i tuge. U jednoj maloj ulici bilo je više obitelji. Među prvim kućama bila je obitelj majke s dvoje male djece, bez muža. Muž se pokupio, jer je upoznao njezinu prijateljicu. Naravno, to me zaoblilo. U drugo kući, čeka me obitelj sa sedmero djece, s takvom radošću da sam se smijao kod molitve. Nakon te, bila je obitelj s jednim sinom koji je prikovan za krevet od svoje sedme godine. Tada je imao 31 godinu. Iduća kuća bio je jedan skromni gospodin kojemu je supruga umrla prije tri godine, i to boli kao da je bilo danas. U idućoj otac i majka četvero djece, koji su otišli van raditi, i koji ih posjete jednom u godinu dana te su sami, nemaju nikoga. Znate što ih povezuje? Ne poznaju se i zato si ne pomažu. Mi ne nosimo križeve sami, nego jedni s drugima, i zato vas molim upoznajte jedni druge, pomozite jedni drugima. Ne možemo imati ljubav u obitelji a indiferentnost prema onima izvan obitelji, onda nema prave ljubavi.

Ta nije li Josip pomagao i drugima kada je trebalo. Nije li Marija osim Isusa čuvala i drugu djecu. Nije li Marija slušala boli drugih i tješila. To su mogli, jer su  u svojoj obitelji njegovali to zajedništvo i rasli u pravoj mudrosti, ne ludosti mentaliteta ovoga društva ‘svatko sebi’, nego mudrosti koja traži najveće dobro drugoga – Boga.

Kaže evanđelje: „Vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret“. Sv. Obitelj koju danas slavimo vratila se u svoj dom, i kaže za Isusa kako je rastao ne u mudrosti u tome domu, ne u inteligenciji, nego u mudrosti svoje obitelji. Dvije su stvari ključne, obitelj i mudrost. Jedno bez drugoga ovdje ne ide. Mudrost za cijeli život koju je dijete Isus dobilo u svojoj obitelji od Marije i Josipa. To nam ne može biti samo model ili uzor, to nam mora biti način života. Sadi u svojoj obitelji pa ćeš lakše to zasađeno dati i drugima.

Pitaš me što da sadim? Molim vas, ljubavlju Božjom rastite jedni s drugima u mudrosti. Pomirite se jedni s drugima, praštajte si, molite jedni za druge i molite zajedno. Što ti vrijedi tvoj ‘ja’, koliko ti košta tvoj glupi ponos koji je više oholost nego ponos? Koliko košta? Dvadeset ili trideset suza žene, djeteta, boli muža jer smatra da ga žena ne poštuje? Koliko ti je stalo do toga da tvoje dijete upiše ono što ti želiš, makar on želi biti pekar ili ona frizerka, jer je to ono što iskreno voli, a da ne spominjem kršćane koji svim silama brane djeci da idu za Isusom, kao redovnica ili svećenik? Koliko toga u ime takozvane ljubavi, a ustvari pretvaranje djeteta u vlasništvo, a ne dar. Žao mi je, ali krivo sadiš i neće biti dobro.

Kod Josipa i Marije nije bilo ja – ti, nego mi, i to nije ideal nego stvarnost kršćanskoga braka u kojemu je jedno – mi. Nije bitno kako ćemo se pokazati kod drugih, kako će nas drugi gledati, bitno je što ti činiš u svome domu. Što možeš dati svojemu djetetu ako ne živu vjeru, živu ljubav, primjer, praštanje, dom, sigurnost, mir, što su Marija i Josip davali prvo jedno drugome i onda Isusu. Toga nema ako nema vjere. Što mu možeš dati, ako ne činiš malene žrtve. Zato zasadi mudrost križa i bit će sve dobro.

Fra Mislav Lukačević