SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Mirko Mišković: Trajno se pripravljajmo za konačnicu u eshatološkoj slavi

ČITANJA:

Dj 1,1-11;

Ps 47,2-3.6-9;

Ef 1,17-23;

Mt 28,16-20

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

Riječ Božju tumači fra Mirko Mišković:

Danas, četrdeset dana poslije proslave središnjega otajstva naša vjere, Gospodnje Pashe, slavimo svetkovinu njegova Uzašašća, događaja kojim završava jedan posebni oblik prisutnosti Uskrsnuloga među njegovim učenicima. Svetopisamski tekstovi vezani uz svetkovinu Uzašašća usredišteni su u dvjema temeljnim porukama koje bismo mogli izraziti rečenica: „Isus je s nama“ i „Isus će opet doći“.

Ove su dvije poruke ustvari središte življenja kršćanske nade i vjere u svijetu. Svojim je uskrsnućem naš Gospodin nadišao dimenzije prostora i vremena: njegova je vazmena proslava način prisutnosti koji nadilaze naše ljudske mogućnosti shvaćanja i zrenja. On je tako sveprisutni i uvijek prisutni: baš kao takav uvijek je s nama. Ta je činjenica bila čvrsti oslonac kršćanske nade u svim teškim povijesnim trenutcima. Nismo sami: Gospodin je s nama. Nismo sami: Gospodin je s nama, pa i onda kada ga, zaogrnuta u oblak njegove onostranosti i otajstvenosti, često ne možemo zamijetiti. „Isus je uvijek s nama“: to su riječi koje još uvijek sa svom jasnoćom odzvanjaju nad svim ruševinama ljudske povijesti, na svim utopijama koje smo si samo stvarali, nad svim potocima krvi koje smo sami prolili.

Možda i još većom snagom odzvanja i druga poruka: Isus će opet doći. U najranijoj povijesti Crkve baš ona je bila temeljnim razlogom herojskoga svjedočanstva nebrojene naše braće i sestara koji su, pa i cijenom vlastitoga života, hrabro stajali uz evanđeosku poruku. Prva je kršćanska zajednica živo iščekivala Kristov slavni povratak i konačnu uspostavu Božjega kraljevstva na zemlji. Upravo ih je ta nada silila na žurni navještaj evanđelja i upravo zbog toga kršćanstvo, iako je bilo progonjeno, vrlo se brzo proširilo po cijelom tada poznatom svijetu. Dapače, kako znamo, ne samo da se proširilo, nego je u stoljećima koja su uslijedila bilo snagom preobrazbe tadašnjega svijeta, ali i osnovicom stvaranja nove europske uljudbe izgrađene na ruševinama antičkoga svijeta. Nažalost, tijekom daljnje povijesti kršćanske duhovnosti ova „eshatološka usmjerenost“ kršćanske vjere bila je zapostavljena, pa možda i često potpuno zaboravljena. Zaborav vjere u ponovni Kristov dolazak rađao je neko sklerotično kršćanstvo koje je bilo nesposobno iznova svojom izvornom snagom svijetu navijestiti Radosnu vijest. Blagdan Uzašašća nas stoga treba podsjetiti na tu našu veliku nadu i iznova u svima nama probuditi živu vjeru u Isusov ponovni dolazak. Kako je naznačio jedan suvremeni teolog, kršćanstvo je ili eshatološki usmjereno ili više uopće nije kršćanstvo.

Ovih četrdeset dana koje smo proveli u vazmenome vremenu do današnje svetkovine potiču nas na stalno pročišćavanje. Vrijeme četrdesetnice – prisjetimo se boravka Izabranoga naroda i Isusova boravka u pustinji – uvijek je vrijeme čišćenja koje nas priprema za nešto. Proslava Gospodnjega uzašašća tako čisti i bistri naš pogled na Gospodina koji je i sada s nama i koji će jednom slavno doći, kako bi nas držala trajno pripravnima i za našu konačnicu u eshatološkoj slavi.