Budi dio naše mreže

SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Matej Jovanovac: Vjera je dar koji Bog daruje poniznima

/ sd

ČITANJA:

2Kr 5,14-17;

Ps 98,1-4;

2Tim 2,8-13;

Lk 17,11-19

Tekst evanđelja:

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Riječ Božju tumači fra Matej Jovanovac:

Gubavci mole Isusa da im se smiluje. Vjerojatno su slično molili i ostale prolaznike, očekujući da će im dati hranu, odjeću ili nešto slično što im je za život potrebno. Budući da su bili nečisti i nosili zaraznu neizlječivu bolest, morali su biti odijeljeni od društva. U daleko blažem obliku i mi smo ovih godina mogli iskusiti što znači biti odijeljen od ostalih zbog bolesti. Netko tko je bio pozitivan na Covid testu ili ako je bio u kontaktu sa zaraženom osobom morao je nekoliko dana biti u izolaciji. Još uvijek otkrivamo koliko je to vrijeme izolacije ostavilo loših posljedica na društvo i pojedince; i socijalnih, i psihičkih i duhovnih.

U Lev. zakoniku 14,2-4 čitamo: „Neka ovo bude obred za gubavca na dan njegova čišćenja: neka se dovede svećeniku; neka svećenik iziđe iz tabora i obavi pregled. Ako ustanovi da je gubavac od gube ozdravio, neka naredi da se za čovjeka koji se ima čistiti uzmu dvije ptice, čiste i žive, cedrovine, grimiznog prediva i izopa.“ Cijelo poglavlje bavi se postupcima koje svećenik mora učiniti da bi utvrdio da je guba nestala s neke osobe i kako tu osobu očistiti i vratiti natrag u zajednicu. Isus nalaže desetorici gubavaca da odu pokazati se svećenicima. Svećenici su obično živjeli zajedno u selima, tako da je vjerojatno u blizini mjesta gdje se ova zgoda dogodila bilo svećeničko selo. Ono što je izvanredno i neobično jest činjenica da cijela skupina ide zajedno pokazati se svećenicima, još dok su bolesni. Zakon jasno nalaže da se tek u slučaju ozdravljenja čovjek može pokazati svećeniku, koji je krajnji autoritet potvrde da je bolest nestala i da je sada sigurno za zajednicu omogućiti povratak ozdravljenoga. Evanđelje nam kaže da „dok su išli, očistiše se.“ Trebalo je hrabrosti i ludosti ići pokazati se čistima, još dok su bili nečisti. Uvijek iznova, evanđelje nam otkriva da je vjera ključ svake promjene, svakog ozdravljenja. Gdje nema vjere, kao da su Bogu vrata zatvorena. Bog želi pristanak i suradnju čovjeka kako bi potpuno djelovao. Vjera je dar koji Bog daruje poniznima, a za to treba moliti. Na početku krunice prvi od tri zaziva je upravo taj: Gospodine, umnoži nam vjeru, kako bi naša molitva bila plodonosna.

Poznata je priča o selu koje je dugo trpilo sušu. Mjesecima nije pala ni kap kiše. Nagovorili su župnika da organizira za cijelo selo molitvu za kišu ispred crkve. Došli su gotovo svi, a u rukama su nosili nabožne predmete – jedni krunice, drugi križeve ili molitvenike. Svećenik se ipak ražalostio, oči mu zasuziše, jer je primijetio da je samo jedna djevojčica ponijela sa sobom svoj maleni kišobran. Isus nas uči takvoj molitvi – što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam. (usp. Mk 11,24)

Jedini od desetorice koji se vraća Isusu dolazi slaveći Boga na sav glas, a zatim se baca ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. Po opisu bismo očekivali da je to Židov, jer sve ove akcije koje čini odražavaju židovski način slavljenja Boga. No tada nas Luka iznenađuje. Nije to Židov, nego Samarijanac. Način na koji Lk prikazuje dolazak ovog Samarijanca Isusu otkriva kome je njegovo evanđelje najprije namjenjeno: onima koji su bili u tami, a svjetlo im je Božje zasjalo i privuklo ih k sebi – kršćanima koji su se obratili s poganstva. Koliko samo puta toliki koji ne znaju mnogo o vjeri ili oni koji su tek nedavno postali članovi Crkve svojim životom i svojom vjerom posrame one koji su u Crkvi čitav svoj život. Kada nam vjera nije običaj, nego centar iz kojega se grana sav naš život, tada ona postaje živa vjera kojoj ništa nije nemoguće.

U ovome odlomku iz evanđelja vidjeli smo da je bolest ono što je izbrisalo granice između dviju inače nespojivih, razdijeljenih strana – u grupi desetorice gubavaca bili su i Židovi i Samarijanci. Svi drugi ljudski obziri su nestali, ostala je samo jedna želja, da ozdrave. U toj ljudskoj nevolji shvatili su da nisu toliko različiti kao što su dotada mislili.

Evanđelist Luka nas ponovno podsjeća da vjera nije najvažnija, niti su čuda nešto osobito bitno. Očito su sva desetorica imala vjere, ali samo se jedan gubavac vratio Isusu zahvaljujući mu. Mnogi se kršćani, i klerici i laici, prečesto zaustavljaju samo na čudesima koja su doživjeli ili počnu sebe smatrati osobito povlaštenima pred Bogom. Duhovna oholost bila i je prvi grijeh, grijeh anđela. Najbolji lijek za tu napast jest imati dječje srce pred Bogom. Stoga, daleko su važniji stav zahvalnosti pred Božjim milosrđem, stav ustrajnosti u čuvanju Božje riječi te stav poniznosti pred Bogom, znajući da smo svi Božja djeca.

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja