SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Matej Jovanovac: Poniznost je prva na udaru napasti

ČITANJA:

od dana: Gal 1,13-24;

Ps 139,1-3.13-15;

Lk 10,38-42

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

Riječ Božju tumači fra Matej Jovanovac:

Draga braćo i sestre, danas Crkva slavi svetoga Franju Asiškoga, a mi, franjevci, ovaj dan slavimo kao svetkovinu. Liturgijska čitanja su za franjevačku obitelj prilagođena tako da nas podsjete na ono što je sveti Franjo bio i što je svim srcem živio. Prema prvom čitanju iz knjige Sirahove podsjećamo se kako je i sv. Franjo za svoga života popravio Dom i učvrstio Hram te nije se, poput sv. Pavla u poslanici Galaćanima, ičim ponosio osim križem Kristovim. Sv. Franjo nije htio biti veći od ikoga, točnije, htio je biti najmanji. Htio se u svemu svidjeti Gospodinu, a vidjevši da Bog toliko voli malene da je i sam postao malen i siromašan, odbacuje sve što bi mu stajalo na putu da postane što sličniji Kristu.

Budući da je sv. Franjo osobito cijenio poniznost i malenost te ono što je posebno uz njih vezno, a to su poslušnost i siromaštvo, htio bih iznijeti nekoliko misli i zgoda iz Franjina života koje jasno ocrtavaju kako je ovaj svetac promatrao i živio navedene kreposti. Sv. Bonaventura u svojoj knjizi Život svetog Franje donosi: „Poniznost, čuvarica i ures sviju kreposti, u velikoj je mjeri ispunjala čovjeka Božjega. Na njoj je nastojao izgraditi samoga sebe. Kao mudar graditelj postavio ju je za temelj, a to je naučio od Krista. Govorio je kako je Sin Božji zato sišao iz uzvišena Očeva krila u našu bijedu kako bi on, Gospodin i Učitelj, i primjerom i rječju naučavao poniznost… Znao je da prijekor navodi čovjeka na popravljanje samoga sebe, a pohvala prijeti njegovim padom. Zato bi često, kada bi narod isticao zasluge njegove svetosti, kojemu od braće naredio da mu u uši izgovara suprotne riječi… I kad bi ga taj brat, iako protiv svoje volje, nazvao prostakom i najamnikom, nesposobnim i beskorisnim, radosna srca i lica odgovarao je: ‘Blagoslovio te Gospodin, predragi sine, jer govoriš najveću istinu i jer priliči da sin Pietra Bernardonea sluša takve riječi!’“

Svetac je znao često isticati opasnost od duhovne oholosti, a sv. Bonaventura donosi riječi koje je sv. Franjo često upućivao svojoj braći: „Nitko ne smije… sebi laskati zbog svega onoga što može bilo koji grješnik. Grješnik može postiti, moliti, naricati i vlastito tijelo trapiti; ne može, naime, samo to da svojemu Gospodinu bude vjeran. Time treba da se hvalimo; ako, naime, Gospodina slavimo te ako mu, vjerno mu služeći, pripisujemo sve što god nam daje.“

Kada su sv. Franju jednom zgodom pitali koga treba smatrati istinski poslušnim, kao primjer naveo im je usporedbu s mrtvim tijelom: „Uzmi mrtvo tijelo i stavi ga gdje hoćeš. Vidjet ćeš da se neće protiviti zato što je maknuto, neće mrmljati zbog smještaja, neće prigovarati zato što je ostavljeno. Bude li uzdignuto na učiteljsku stolicu, neće uzdići pogled nego ga spustiti… Takav je onaj koji je uistinu poslušan jer ne sudi o tome zašto je maknut; ne mari gdje će biti smješten; ne zahtjeva da ga se premjesti… što ga se više časti, smatra se još nevrjednijim.“ Ovim riječima sv. Franjo ne govori o nezainteresiranosti ili pasivnosti u duhovnome životu, nego baš suprotno tome, o stavljanju čovjeka na potpuno raspolaganje Božjoj volji, biti spreman služiti na svakome mjestu i u svim okolnostima. To je po Franjinim riječima „čin poslušnosti u kojem nemaju udjela tijelo i krv,“ kako ističe Toma Čelanski.

Znajući da je poniznost u čovjeku prva na udaru napasti, sveti je Franjo uvijek bdio nad time da ga ne obuzme oholost. A bdio je tako da je čuvao jednu drugu vrlinu. Kada su ga braća jednom prilikom upitala koja krjepost čini čovjeka Kristu posebno dragim, kao da otkriva tajnu svojega srca odgovorio je: „Znajte, braćo, da je siromaština kao zaštitnica poniznosti i korijen savršenstva poseban put spasenja. Njezin je plod mnogostruk, ali skriven. To je, naime, ono evanđeosko, na njivi skriveno blago za koje valja prodati sve da bi ga se kupilo… Tko želi doseći njezin najviši vrhunac, mora se na neki način odreći ne samo svjetovne mudrosti nego i znanja stečena obrazovanjem, da bi tako lišen takva posjeda unišao u silu Gospodnju da se gol preda u ruke Raspetoga. Svijeta se nipošto ne odriče onaj koji u tajnosti srca čuva pretince vlastitoga mišljenja.“ Vidimo da za sv. Franju siromaštvo nije samo jednu, materijalnu dimenziju, nego i intelektualnu i karakternu.

U odlomku iz današnjeg evanđelja, Isus potiče one koji ga slušaju da dođu k Njemu: Uzmite jaram moj na sebe. Ono što Isus poručuje nije da biramo između života s Njegovim jarmom i lagodna života bez jarma i tereta. Znamo iz iskustva da svakome život donosi jaram, a kada ga čovjek odbacuje, s vremenom ne olakšava svoj život, nego otežava… Tako da svatko nosi jaram. Ali postoji razlika

Isusova ponuda je dakle, uzeti Njegov jaram koji je sladak. A sladak je zato što se nosi udvoje, što ima smisao i cilj, jer ispunja i oplemenjuje. Sv. Franjo je to itekako iskusio te mu je Isus postao najveća radost i naslada, a nijedan životni teret nije mu bio pretežak. Baš suprotno, zbog Isusa mu je svaki teret života bio sladak i lak.

Molimo i mi Gospodina da nam udijeli takvo srce, koje će, poput sv. Franje, ljubiti Gospodina iznad svega i u Njemu pronaći jedinu nasladu i radost. Neka nam u tome sv. Franjo bude zagovornik i učitelj. Amen.