SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Matej Jovanovac: Blažen je onaj koji sluša riječ Božju i čuva je

ČITANJA:

Gal 3,22-29;

Ps 105,2-7;

Lk 11,27-28

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dok je Isus govorio, povika neka žena iz mnoštva: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!« On odgovori: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!«

Riječ Božju tumači fra Matej Jovanovac:

U kontekstu Lukina evanđelja ne iznenađuje nas ovaj odlomak. Netko iz mnoštva je povikao da je blažena utroba koja je nosila Isusa i prsi koje je sisao. U 1. pogl. Elizabeta je povikala riječi koje molimo u molitvi Zdravo Marijo: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ a malo zatim: „Blažena ti što povjerova…“ Također, i Marija u svome hvalospjevu kaže: „odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.“ Marija je uistinu blagoslovljena i blažena.

Ono što nas iznenađuje je Isusov odgovor. Naziva još blaženijim od svoje majke onoga koji sluša riječ Božju i čuva je. Može se učiniti da ovaj Isusov govor umanjuje blaženstvo njegove majke. Sv. Augustin (a slično i neki drugi crkveni oci) tumači kako trebamo te riječi ispravno shvatiti. On uči da je Marija blaženija zbog prihvaćanja Kristove vjere, negoli zbog začeća Kristova tijela. Jer koja je korist svoj ostaloj Isusovoj rodbini po krvi, ako nisu u Njega povjerovali? Stoga ni njezin majčinski odnos ne bi donio Mariji mnogo dobra, da nije rodila Krista radosnije u svome srcu, negoli u svome tijelu (usp. O svetom djevičanstvu, 3).

Marijino blaženstvo dolazi od njezinih riječi „Neka mi bude.“ U njima ona pokazuje da je Božju riječ čula i u srcu je čuvala. Sv. papa Ivan Pavao II isticao je sličnost između ovih Marijinih riječi anđelu Gabrijelu i naše riječi „amen“ kada svećenik najavljuje „Tijelo Kristovo“ (Ecc. de Euch., 55). Naše „amen“ trebalo bi biti izraz ne samo naše vjere u Kristovu pristunost u sakramentu, nego još i više izraz našega radosnog pristanka na sve ono što Krist od nas zahtjeva: slušati njegovu riječ i čuvati je.

Na tome tragu, sjećam se kako je jedan stari i ugledni profesor u Jeruzalemu u šali prigovarao onima koji su na vanjski način pokazivali svoju pobožnost pretjerano dotičući sveta mjesta. On je znao reći da se u Svetom pismu samo nečistoća tako prenosila, dodirom. Za doista svet život potrebno je unutarnje i potpuno opredjeljenje. Potrebno je mnogo više od dodira nečeg svetog, potrebna je ustrajnost u vršenju Božjeg zakona. Bez iskrene želje za promjenom vlastitog srca naša pobožnost može se pretvoriti u folklor i davati nam lažnu utjehu.

U Svetome pismu vidimo da je Bog onaj koji prvi progovara. Poslije progovaraju i drugi ljudi, ali ono što oni govore nikad se ne može mjeriti s Božjim riječima. Molitva koju pobožni Židovi recitiraju svaki dan počinje riječima „čuj“ – „Čuj, Izraele.“ Ono što se tim riječima pobožan čovjek treba prisjećati jest da je Bog jedan i da ga treba ljubiti potpuno. Iskustvo koje je Izraelski narod imao s Bogom uči nas da Bog ne voli suzdržanost. Bog želi sve. A želi sve zato što je On savršen te puninu odnosa s Njim možemo ostvariti samo u potpunoj predanosti. Sve ostalo nije dostojno Boga.

Kada Isus na kraju današnjeg evanđelja kaže da su još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je, vidimo što evanđelist Luka ponovno ističe. Nije dovoljno samo čuti, potrebno je čuvati riječ. Riječ „čuvati“ koju je sv. Luka ovdje upotrijebio, na grčkom jeziku može imati više značenja, između ostalog opsluživati, držati stražu. Volio bih ovdje ostaviti mogućnost da evanđelist također bira ovu višeznačnost riječi „čuvati.“ Božja riječ treba se najprije slušati. Zatim ju je potrebno čuvati u srcu, kako bismo ju, poput Marije, mogli prebirati u svome srcu. Zatim je riječ potrebno opsluživati, tj. provoditi u djelo. I naposljetku, stražariti, biti na oprezu i budni u molitvi, kako ne bismo pali u napast i tako propustili donijeti plod. Marija, koja Krista nije rodila samo u tijelu nego i u srcu, neka nam bude zagovornica i uzor, kako bi i u našem srcu i našem životu Božja riječ donijela ploda.