SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Fran Ćorić: Neka nas poput Marije Magdalene obuzme čežnja za susretanjem Krista

ČITANJA:

vl.: Pj 3,1-4a (ili: 2Kor 5,14-17);

Ps 63,2-6.8-9;

Iv 20,1-2.11-18

Tekst evanđelja:

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Onda je ponovno došla i stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

Kaže joj Isus: »Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš? « Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« – što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom, jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«

Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

Riječ Božju tumači fra Fran Ćorić:

Draga braćo i sestre, hvaljen Isus i Marija!

Današnji evanđeoski ulomak kojeg Crkva, na svetkovinu sv. Marije Magdalene stavlja pred nas, može nam progovoriti o jednom lijepom i esencijalnom dijelu ljudskog postojanja: čežnji. Naime, cijelim tekstom, susrećemo preobilje emotivnih izričaja. Promatramo Mariju Magdalenu kao onu koja plače, potom hita nazad učenicima u krajnjoj zbunjenosti i napose kao onu koju obuzima radost susreta s Usrkslim Kristom. I u svakom pojedinom momentu je bila prisutna čežnja. Čak i nakon susreta s Uskrslim, rađao se sveti nemir koji ju je nukao da krene dalje naviještati događaj koji će promijeniti tijek postojanja svakog stvorenja pod nebom.

Vrlo često kada smo pred Gospodinom, nastojimo uljepšati sliku o nama samima, nesvjesni da nas on u tom trenutku najbolje poznaje i da jedino zagledani u njegov lik možemo vidjeti i odraz nas samih. U njemu vidimo i vlastite muke, žalosti i tjeskobe, kao i radosti, milosti i blagodati života kojeg baštinimo. Samim time možemo postati svjesni da je svaku poru koja prožima život, bila posvećena Isusovim koracima. A ako je posvećena njegovom prisutnošću, onda strahu koji predstavlja bivanje ogoljenim pred svojim Stvoriteljem, jednostavno nema mjesta. Tom prizmom možemo promatrati i Mariju Magdalenu. U iskrenosti dolazi pred grob „još za mraka“. Vrlo vjerojatno da nije uopće spavala cijelu noć, nego je u svim mislima koje su ju opterećivale, znala da treba doći na mjesto koje joj nudi smiraj. Poput novorođenčeta, emotivno ogoljena, plače svoje suze koje žude za susretom. Stoga nam postaje jasna zbunjenost pri pogledu na odvaljeni kamen.

Dok još ni ne sluti da je iz kamenom odvaljenog groba izašao „Kamen zaglavni“, u običnosti vrtlarske odjeće joj pristupa Učitelj. Zanimljivo je da u susretu Marije sa Uskrslim Gospodinom u isto vrijeme možemo uočiti i kulminaciju i smiraj teksta. Iako pri samom čitanju izvještaja unaprijed znamo što će se dogoditi, ne možemo ne primijetiti enormnu količinu čežnje koja je prožimala Mariju. Možemo reći na jedan određen način, da je ona u trenutcima uskrsnuća proživljavala vlastitu Golgotu. Svakako da dok se ne iskusi osjetilni oblik utjehe, niti jedan drugi način da ju smiri bi prošao kao neuspješan. Ipak je u svojoj nemirnosti došla u grob „još za mraka“.

A mrak sam od sebe krije tajnu koja mami da joj se pristupi i da se objelodani ono što se krije. U mraku ne uspijevamo najbolje raspoznati predmete i ljude oko nas. Tek pri bliskom susretu možemo shvatiti što je, što nam je u konkretnom trenutku stalo na put. U mraku, čeznemo, poput Marije za svjetlom. Čeznemo gledati i čeznemo susresti. I zaista, ta čežnja biva smirena tek u onom trenutku kada se u moru jeke koja je rezultat dozivanja nas samih od strane različitih stvari, počne osluškivati Gospodinov glas koji, dragi slušatelju, jedini zna pravilno i dostojanstveno izgovoriti tvoje ime.

Fra Fran Ćorić, bogoslov Hercegovačke franjevačke provincije uznesenja BDM